Migrirajte u knjižnicu, odnosno „Migrate to library!“ drugi je europski projekt u kojem je Hrvatsku predstavljala Gradska knjižnjica Ivan Vidali s partnerima iz Poljske, Španjolske i Litve, a završni, međunarodni susret projekta održao se prošlog tjedna u Korčuli s bogatim programom kojeg su pripremile korčulanske knjižničarke. 

„Jako mi je važno da mogu volontirati s tražiteljima azila. Oni su potpuno dehumanizirani i moje volontiranje im daje neku vrstu humanosti – uspijevam im vratiti osjećaj da su oni ljudi.“[1]

Bliski Zapad, (Priče iz Bihaća, u ljeto 2018.) Piše: Hrvoje Jurić, izv.prof. dr.sc. Odsjek za filozofiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu.

Zoran Marinović dokumentarni je fotograf i snimatelj. Posljednjih petnaest godina kao stalni suradnik brojnih svjetskih magazina, snima fotografije, reportaže i dokumentarne filmove iz brojnih zemalja. Fokus njegova rada dokumentiranje je konflikata, sukoba, te složenih društvenih, socijalnih i humanitarnih pitanja u regiji i svijetu. Dnevnik.hr

U travnju ove godine Isusovačka služba za izbjeglice (JRS) neprofitna humanitarna udruga koja prati, služi i zagovara prava izbjeglica, sa 25-godišnjim iskustvom djelovanja u Hrvatskoj, osluškivala je, kao i uvijek, u bliskom i svakodnevnom susretu s izbjeglicama, trenutne potrebe i stanje na terenu. Činjenice su govorile da je vrijeme za snažnije, organiziranije i osmišljenije djelovanje na polju integracije izbjeglica koje su svoj novi dom pronašle u Hrvatskoj. Izbjeglička kriza bila je iza nas i valjalo je nadomjestiti brojne nedostatke i manjkavosti sustava te konkretno i brzo odgovoriti na potrebe osoba koje su dobile međunarodnu zaštitu u RH.

Slike koje o izbjeglicama odašilju mediji često su senzacionalističke, njihovim se sudbinama nerijetko manipulira radi postizanja određenog cilja ili se pak njihove priče ogoljuju do razine koja vrijeđa njihovo ljudsko dostojanstvo što se događa bez njihova pristanka ili pod uvjetima u kojima osobe koje, daleko od doma i bez znanja jezika na kojemu se o njima piše ne mogu kontrolirati sadržaj i posljedice medijskih objava.

Lampedusa. Ime, koje prije 12 godina mnogima nije značilo puno, gotovo ništa. Tada nisu, kao unazad godinu, dvije postojali toliki medijski naslovi, nije taj otok bio nikakva bombastična vijest. No, moj susret s tim imenom bio je obilježen nekom groznom grimasom mojih kolega kada bi primili poziv „Sutra letiš za Lampedusu”. Sjećam se tog izraza lica kao da je sad ispred mene, tog šoka u očima kolegice i njene potpune koncentracije sa svim mogućim pitanjima u telefonsku slušalicu.

"Spiritistička seansa" Hrvoja Jurića izv.prof.dr.sc. sa Filozofskog Fakulteta u Zagrebu,  na koju je pozvao nekoliko umrlih i živih filozofa koje smatra relevantnim sugovornicima u diskusiji o problematici izbjeglica

Odgovor na pitanje o tome na koji način je podrška pomagačkim stručnjacima važna za njihov rad proizlazi iz načina na koji je definirana njihova profesionalna uloga kada rade s ljudima. Pomagački stručnjaci nisu prijatelji koji daju savjete o tome kako bi osoba trebala riješiti svoj problem. Dapače, pomagački stručnjaci najčešće će izbjegavati biti direktivni i nikad neće donositi životne odluke umjesto osoba s kojima rade. Uloga pomagača je da pokuša razumjeti, najbolje što može, kako se osoba s kojom radi osjeća, odnosno kako je „biti u cipelama“ te osobe s ciljem da zajednički potraže rješenje koje je najbolje za tu osobu. To znači da će pomagač svjesno i namjerno pokušati empatično osjetiti kako je biti u situaciji u kojoj se njegov klijent/ica nalazi. Iako pomagači uče načine kako mogu suosjećati s osobama s kojima rade, a istovremeno zadržati svjesnost o razlici između njihovih osjećaja i osjećaja osobe, kontinuirana stručna podrška važna je u tom procesu. Posebno, kada pomagači rade s osobama koje su u situacijama koje su slične njihovim životnim pričama ili s osobama koje se nalaze ili su se nalazile u izvanredno teškim okolnostima, važno je pomagačima osigurati više različitih oblika podrške.

Nawar Ghanim Murad, Filozofski fakultet u Zagrebu

Jezik je vrlo moćan alat koji nam omogućava neograničenu komunikaciju, bez koje ne bismo mogli napredovati niti na jednoj razini. U suvremenom svijetu živimo u bilingvalnom društvu gdje bez poznavanja stranih jezika ne bismo mogli učiti i spoznavati nove stvari, pratiti svjetska događanja, ugostiti turiste ili putovati s lakoćom u neku stranu zemlju. Čitanje ovog teksta omogućeno Vam je upravo iz razloga jer sam imao priliku proučavati, odnosno učiti hrvatski jezik kao strani jezik te sam, kao rezultat mojeg učenja i svladavanja hrvatskog jezika, bio u mogućnosti i napisati ovaj članak. Poznavanje hrvatskog jezika me je također stavilo u privilegiranu poziciju gdje mi je omogućeno da se okušam i radim u ulozi prevoditelja. Kome bi, unatrag deset godina, palo na pamet da će znanje arapskog, farsija, kurdskog, urdu, paštu, i mnogih drugih jezika biti potrebno u današnje vrijeme u našoj relativno maloj zajednici u Hrvatskoj?

Prateći razvoj sustava azila u Hrvatskoj od stupanja na snagu prvog Zakona o azilu 2004. godine mnoge promjene i unapređenja sustava i praksi ne bi bile moguće bez volonterskog angažmana. Volonterska uloga bila je značajna već od prvog dodjeljenog statusa nekoj osobi u Hrvatskoj, prvog dodjeljenog statusa obitelji, pa kasnije preko humanitarne krize i prolaska više od 600.000 ljudi kroz Hrvatsku, do dolazaka osoba u sklopu programa preseljenja i premještanja te podrške kod teško ostvarivog prava na pristup sustavu međunarodne zaštite. Ipak, osobito je uloga volontera vidljiva u onom dijelu procesa koji službeno počinje dodjelom statusa, a praktično danom ulaska u Hrvatsku, odnosno u integraciji. 

Neobičan je osjećaj kada razgovaram s klijentom različitog materinjeg jezika, s kojim se mogu sporazumjeti samo nakon što prevoditelj prevede. Osvijestila sam da tada češće tražim jednostavnije načine da prenesem svoju misao, da izraženije komuniciram neverbalno i paraverbalno i više pažnje usmjeravam na neverbalnu i paraverbalnu komunikaciju klijenta, nadajući se pritom da će nam to pomoći u razumijevanju, da pokušavam predvidjeti sadržaj koji se potencijalno gubi kada koristim kulturalno specifične izraze ili način izražavanja.

Pružanje savjetovanja uz posredovanje

Prije 4 godine, u sklopu savjetovališta Društva za psihološku pomoć, počela sam raditi savjetovanje s izbjeglicama koje dolaze u Hrvatsku. Na početku sam, moram priznati, mislila da izbjeglicama nećemo biti u mogućnosti ponuditi savjetovanje i psihoterapiju dok ne nauče dovoljno hrvatski ili engleski jezik. Nisam mogla zamisliti kako bi procesni rad mogao biti moguć, uz posredovanje treće osobe, odnosno prevoditelja. Imala sam sreću da sam, zahvaljujući Centru za mirovne studije, upoznala kolege iz bečke organizacije Hemayat koja pruža psihoterapijsku podršku uz prevođenje mnogim osobama pod međunarodnom zaštitom u Beču.

Oni su nekad bili ljudi, onako kao što čovjekom doživljavamo susjeda, prijatelja, rođaka ili poznanika koji se otisnuo u svijet tražeći bolji život za sebe i svoje bližnje.

Jesu li tisuće ljudi koje svakodnevno gledamo u televizijskim vijestima kako se pokušavaju dočepati Europe migranti, izbjeglice, ilegalni useljenici, prognanici, tražitelji azila ili možda sve to zajedno? Damir Matković, HRT.

Zadarska volonterka Sunčica Špoljarević koja je sa izbjeglicama s Bliskog istoka provela dva vikenda u Zagrebu, Tovarniku, Bregani i Bapskoj. Svoju emotivnu reportažu poslala je da se, kako kaže, ne zaborave “svi brojni velikodušni volonteri, koji su nesebično toplinu svog doma mijenjali za hladnoću nepoznatih livada u krajevima Hrvatske u kojima nikad nisu bili”.

„Mjesecima sam gledala u medijima kako teče izbjeglička kriza i kada je val krenuo kroz našu zemlju odlučila sam se uključiti prvom prilikom. Moglo bi se reći da je to bilo iz nekih plemenitih razloga, vidjela sam potrebu i reagirala sam, no postoji i onaj drugi možda sebičniji dio, da nakon dugog promatranja njihove patnje i moje bespomoćnosti, konačno sam mogla pomoći im nekako i osjećati se manje bespomoćno i puno korisnije oko cijele situacije.

„Smatram sebe jednom od onih ljudi kojima nikad nije teško da pomognu. Zato sam se odazivala na akcije davanja krvi ili darivanje odjeće, obuće i dr. ljudima kojima je potrebno. Osjećala sam se korisnom i kao da činim nešto dobro i nešto što znači.

"Kada sam krenuo s volontiranjem nisam znao što me čeka ali bio sam spreman na sve, tako sam barem mislio. Išao sam na prvu smjenu koja je bila noćna i mislio kako možda navečer i neće biti posla, no prevario sam se. Tu noć sam vjerojatno došao do svojih fizičkih i psihičkih granica.

Ako ste desno, svi su oni kriminalci i teroristi. Ako ste lijevo, svi su oni bespomoćne žrtve u bijegu (i bilo kakvi suprotni dokazi da mnogi nisu čak "prave" izbjeglice i / ili su ekonomski migranti, se odbacuju).

U međuvremenu, svijet, sa svim svojim nesavršenim razumijevanjem i beskrajnim nijansama, zove.
Ali nitko se ne javlja na telefon.