Veličina fonta: +

S izbjeglicama na ruti Tovarnik-Bregana: ‘Svi su oni ja!’

bapska2

Zadarska volonterka Sunčica Špoljarević koja je sa izbjeglicama s Bliskog istoka provela dva vikenda u Zagrebu, Tovarniku, Bregani i Bapskoj. Svoju emotivnu reportažu poslala je da se, kako kaže, ne zaborave “svi brojni velikodušni volonteri, koji su nesebično toplinu svog doma mijenjali za hladnoću nepoznatih livada u krajevima Hrvatske u kojima nikad nisu bili”.

Prilazeći polupustoj livadi, u 3.30 ujutro, ni u snu to nije izgledalo kao Tovarnik pogođen histerijom izbjegličke krize koju sam samo dan ranije vidjela na TV-u. Nas četiri novopristigla volontera kojima se oči još ni nisu prilagodile na potpuni mrak dovedeni smo autom pred „šator“ bijedno osvjetljen jednom sijalicom ispred kojeg samo nekoliko njih čeka u redu na svoj komadić kruha s prozirno tankim slojem čokoladnog namaza, koji im neumorno dodaje Mohamed, izbjeglica. Šator?! Ma da, u snovima. Deset štapova pobodenih u zemlju i na njih navučena selotejpom slijepljena cerada, a taj tzv. „unutarnji“ prostor prenatrpan kaotičnim hrpama paketa hrane i odjeće razasute posvuda. I strašna hladnoća. Nepojmljiva.

Prva reakcija uma – ovdje ni nema puno ljudi. Ali idem đir okolo da shvatim uopće gdje sam. Uz osmijehe par prisutnih lica arapskoga svijeta, krenem preko livade, i već nakon 7-8 koraka skoro pregazim usnulo tijelo. I sada, kad su mi se tek oči malo privikle na mrak – momentalno gruda u grlu i oči pune suza – Bože, oni su svuda. I to je jedini trenutak u narednih 11 sati da si uopće dozvoliš da suza dođe do ruba oka! Sabereš se, kao da te neko naglo prolio vjedrom  ledene vode, nema prostora ni vremena za moju bol ovdje i sad!

Svaki idući korak sve je surovija slika, deseci ljudi polegnuti na goli beton, zgurani jedni do drugih, pojedinci u kratkim hlačama i japankama, a ja se, odjevena u duge hlače i rukave  čarape i tenisice, šuškavac – smrzavam. Ovdje su deseci i stotine ljudi, a deka više nema. Improvizacija! Um u djeliću sekunde smišlja popularni “plan B”. Pogled luta i broji dvoje u kratkim hlaćama, troje u japankama, dvoje bez ikakve deke: „Ljudi trebaju mi bar 2-3 đempera, 2 kaputa, bar 2 majce“, i trk nazad.

Ovo nije bajka

Dok kolege s kojima sam stigla pretražuju zalihe u potrazi za potrebnim, vjerno zamjenivši premorene volontere iz svih ostalih zemalja, tražim po jarku uz cestu svaku otpuhanu prostirku, dekicu, deku, kaput od svih onih koji su već ovuda odavno prošli. I ponovo od jednog do drugog, podižem ih, pomićem da bi pronađene cerade i sva ostala pomagala učvrstila njihovim tijelima da ih nemilosrdan ledeni vjetar ne smrzne do kraja.

I tako do svitanja. A onda su se sve snage nas preostalih budnih usmjerile na preslagivanje hrane i odjeće jer kao što se i pretpostavljalo – kreće navala neispavanih, smrznutih i gladnih duša. S prvom zrakom sunca svi se kao vojska ustaju na noge i formiraju pristojnu liniju u samo jedno traci seoske ceste prema policiji koja drži granicu ceste iz čijeg će pravca u nepoznatom trenu stići priželjkivani autobusi. Ti se ljudi neće pomaknuti. Stajat će na tom ledu, gladni i žedni, ali neće izgubiti svoje mjesto, tj. nepostojeći redoslijedni broj u bezgraničnoj rijeci prema nepoznatom spasu.

I kako se sunce diže postaje živo. Natiskavanje pred kutijom s hranom. Svatko s kim ti se pogled u prolazu sretne, zadrži pogled, nasmije se i kaže “thank you”, a ti mu ništa u tom trenutku nisi ni rekao ni dao.  I mole te strpljivo za tuđu odjeću, nagurani čekaju da se baš njoj/njemu obratiš, pitaju te za pomoć o izgubljenim obiteljima, a čim ti netko priđe odmah iz gomile asistiraju dvojica-trojica koji će prevoditi s arapskog na engleski. Nepojmljivo im je da im je itko došao pomoći, a kad otkriju da ne pripadaš nijednoj svjetskoj organizaciji dok zajedno s tobom skupljaju smeće, osupne ih takvo čuđenje i zahvalnost da osjetiš da je za taj njegov pogled vrijedilo sve što sad osjećaš. A kada ti tek dječica počnu uzimati iz ruke bombone koje si našao među donacijama… Srce ti je odjednom kao cijela kugla zemaljska, i iako pritajeno boli njihov Put, ni u jednom trenu nema više mjesta suzama. Vrijedilo je ne spavati 42 sata, putovati 500 kilometara, ne jesti ništa 16 sati, raditi za njih 11 sati bez sekunde stanke i sveukupno potrošenih 150 eura. Sve je vrijedilo ovoga!

Da se razumijemo, ovo nije bajka. I ima tu i tamo malo nervoze koja bljesne i hitro se povuče. Razumijem to. Naša svakodnevnica je puna nervoze i stresa, a ovi se ljudi već 20 dana povlače po nepoznatim prašnjavim cestama sa stalnom prijetnjom životu i tretmanima ravnom zoološkom vrtu. Da te pitam – ti ne bi bio nervozan?

Mohamed od čokoladnog namaza

Iračanin Taha koji je ostao u praznom hangaru Velesajma jer je u stampedu na srpskoj granici izgubio brata i odlučio ga je shrvan čekati tu s prijateljem Mostafom nakon što se raspala njihova grupa od početnih 7.
Sirijska profesorica čijem su se sinu Aliju raspale tenisice, pa su mu dobri ljudi kupili nove, kao i sestričnama Maji i Rubi nove majičice, a majkama donji veš; sve od ušteđevine jedne zagrebačke srednjoškolke.
Austrijanac koji je u svom autu prevozio dvije Sirijke s malom djecom, a to mu je već treća tura Beč – Makedonija-Beč.
Divan policajac koji je pomogao majci, koja je u Tovarniku predala svojih šestero djece policiji, a ona je bila vraćena na srpsku granicu i ponovo uspjela doći do Tovarnika.
Neumorni Mohamed “od čokoladnog namaza” kojeg smo pronašli da su mu nakon, a pa valjda 16-18 sati neprestanog mazanja kruha nebrojenim promrznutim ljudima, dali mjesto u redu.
Svi oni policajci koji su tamo bili danima i noćima, koji ni u jednom trenutku nisu podigli glas ni na koga, na svako su pitanje odgovarali i nisu ništa htjeli ni jesti ni piti.
Neumorni volonteri iz cijelog svijeta, koji su nevjerovatni radnici i organizatori, empatičari , koji daju i zadnju svoju papirnatu maramicu i cigaretu.
Svi oni plemeniti anonimni neumorni sakupljači donacija diljem cijele države…

Svi su oni ja! I ja sam oni! Jer koja te ljuta nevolja mora natjerati da kreneš na mjesec dana dug i iznimno opasan put preko 6-7 država, mora i nepreglednih cesta i spavaš po golim livadama s djetetom u rukama?! Što ti mora biti u srcu kada s malom bebom od tek nekoliko mjeseci legneš na goli beton u nepoznatoj zemlji koja ti je i po okolišu i po ljudima potpuno različita od svega tvoga?! Koja te nesreća mora natjerati da uđeš u čamac predviđen za 20 ljudi, s njih 50, od kojih nijedan ne zna ni ploviti, ni navigavati?! I koji to jad, bol i nesreća moraju dahtati za leđima majci koja je dala svoju djecu u ruke policiji nepoznate zemlje znajući da će ona sama biti vraćena i ostati bez njih, osim vjere da je time barem njih spasila?!

Već sutra ovo može biti stvarnost naših prostora. I kada mi budemo ovisili o tuđoj dodanoj jabuci u prolazu, nečijoj staroj deki, hoćemo li tada moliti da se cijeli jedan narod probudi, da nas vidi i bude uz nas dok se smrzavamo na zimi koju nikad nismo imali prilike osjetiti?

I kada nam mediji uklone ovaj metež s naslovnica, nestaje li to iz naše stvarnosti? Je li time tim ljudima manje hladno i ne more ih ista nevolja, žeđ i glad? Je li vozač Austrijanac išta drugačiji od Mohameda “od čokoladnog namaza”. Ja sam svi oni i svi su oni ja! Oni još uvijek trebaju sve nas.

U suradnji sa: http://tris.com.hr/

Ja Custom

  • show-normal
Damir Matković: Migranti, izbjeglice ili ljudi u n...
Moje iskustvo volontiranja s izbjeglicama i migran...
 

Komentari 1

Karmela Dedić u Ponedjeljak, 21 Siječanj 2019 07:13

Ja sam svi oni i svi su oni ja! Prekrasno!

Ja sam svi oni i svi su oni ja! Prekrasno!
Already Registered? Login Here
Gost
Subota, 22 Veljača 2020
If you'd like to register, please fill in the username, password and name fields.

EasyBlog - Pretraga Blogova

EasyBlog - Najčitanije

Super User
22 Kolovoz 2018
Sve kategorije
Jesu li tisuće ljudi koje svakodnevno gledamo u televizijskim vijestima kako se pokušavaju dočepati Europe migranti, izbjeglice, ilegalni useljenici, prognanici, tražitelji azila ili možda sve to zaje...
Darko
20 Travanj 2017
Sve kategorije
Rad s mladima u Hrvatskoj nije definiran na način da je precizirano koje sve aktivnosti spadaju u rad s mladima, tko ga provodi i uz koje kvalifikacije stečene putem formalnog obrazovanja. Unatoč tome...
easyblogger
20 Travanj 2017
Sve kategorije
I know this question may sound political but when I recently saw this, I thought it was a no brainer (meaning to house veterans rather than refugess).Therefore, I'm assuming theres more to the story t...
Super User
28 Studeni 2018
Sve kategorije
Slike koje o izbjeglicama odašilju mediji često su senzacionalističke, njihovim se sudbinama nerijetko manipulira radi postizanja određenog cilja ili se pak njihove priče ogoljuju do razine koja vrije...
Super User
24 Kolovoz 2018
Sve kategorije
Oni su nekad bili ljudi, onako kao što čovjekom doživljavamo susjeda, prijatelja, rođaka ili poznanika koji se otisnuo u svijet tražeći bolji život za sebe i svoje bližnje.