Veličina fonta: +

Sunčica Špoljarević, Lampedusa, komad kopna spasa

Lampedusa. Ime, koje prije 12 godina mnogima nije značilo puno, gotovo ništa. Tada nisu, kao unazad godinu, dvije postojali toliki medijski naslovi, nije taj otok bio nikakva bombastična vijest. No, moj susret s tim imenom bio je obilježen nekom groznom grimasom mojih kolega kada bi primili poziv „Sutra letiš za Lampedusu”. Sjećam se tog izraza lica kao da je sad ispred mene, tog šoka u očima kolegice i njene potpune koncentracije sa svim mogućim pitanjima u telefonsku slušalicu.

Ono jedino što smo tada pouzdano znali bilo je „emocionalno je to užasno teško... ne može ti se opisati dok nisi probao... ta lica izbjeglica, taj osjećaj težine njihove nevolje... pripremi se dobro u srcu jer biti će ti teško.” I sad kad mislim o ovome, oči su mi pune suza. Maloprije dok sam pod pritiskom da se za ovu svrhu neću sjetiti detalja, prepričavala sjećanja u kafiću, sva sam se tresla. I za ovu prigodu izvući ću iz sebe samo ono nužno iako i od samo 10-ak ovih letova može nastati omanja, nimalo nježna knjiga.

Dubrovnik-Rim-Lampedusa-izbjeglički kamp u Italiji-Lampedusa-izbjeglički kamp u Italiji-Rim-Dubrovnik I kreće.

Znaš da je to dan koji traje 13 sati letenja, da je sve poleti-sleti; znaš podrobno sve informacije o letovima, ali te baš nitko ne može pripremiti na taj osjećaj koji slijedi u susretu s izbjeglicama. Dubrovnik–Rim avion samo s posadom, Rim–Lampedusa s dodatnih 6 do 8 talijanskih policajki/policajaca u civilu, i tu tek počinje. Sletimo i čudiš se.

Uz samu pistu, iza žicom ograđenog područja vrlo blizu aviona, cika-vriska-smijeh-lupanje lopte-razigrano igranje nogometa.....i padne ti kamen sa srca „Pa ovo je ok. Nema u ovome ništa strašnoga.” Ali tu tek zapravo počinje. Ukrcaj 150 do 160 putnika tamnije kože koji penjući se uz stepenice gube svaku živost s lica, pogled postaje čista zbunjenost i strah, svatko od njih je odjednom postao broj čija se sudbina kretanjem po ovim stepenicama više ne zna. Ta izmjena onog što se zbivalo iza te žice i ovog što zrači iz svakog tog čovjeka, razlika je koja te osupne. Oduzme ti dah. Avijacija koja se sama po sebi odlikuje izuzetno strogim poštivanjem procedura sad dobiva još jednu dodatnu strogoću odcjepljenu od ikakve, ama ne dozvole, nego uopće primisli o tome da se osjetiš suosjećanje sa čovjekom, pod strogim pogledima policajaca. Nema tu apsolutno nikakvog ni nasilja ni zastrašivanja, protok ljudi je potpuno službeno kontroliran, bez emocija, i ono najgore u potpunom neznanju tih migranata gdje se njih vozi i što će sada biti s njima. Procedura je dakle vrlo jednostavna. Nitko putnicima – migrantima ne govori ništa. Oni postaju brojka u trenutku pripreme za let, niti znaju zašto nekud idu niti koji je cilj. Ovakav način je postupak sigurno dugotrajnih treninga upravljanja masama jer ukoliko ne znaju mirni su iščekujući sudbinu. Iako to u njima stvara strah, u nama kojima to nije životni odabir,  postoji jedno ogromno suosjećanje i još veća osjetljivost na sve što zrači iz njih; to je sigurno najmirniji način za izvesti ono što se mora. Prevesti ih sa otoka koji ne može podnijeti toliku brojku, u sigurne kampove na kopno Italije.

S migrantima posadi zrakoplova nije dozvoljeno razgovarati, nikako im se obraćati, niti ih posluživati; što je suština našeg posla. Narednih 45 min do 1h trajanja leta kroz kabinu se posada kreće koliko je minimalno potrebno da bi se poštovale obavezne procedure. Ovo je ono što najteže pada. Iako minimalno, mi znamo da su se ti ljudi napatili, da su putovali noćima i danima, da ne znaju plivati, na barkama bez vesla, da ih se dio utopio, da su im djeca umirala... vidi im se to na licima. Ta bol postaje moja bol svakog trenutka provedenog s njima. A oni se trude. Nasmiju ti se, kažu nešto na francuskom, žele ti pokazati da su i oni dobri ljudi. I poštuju se neka njihova prava – žene, trudnice, stariji smještaju se naprijed. Ali nikada neću zaboraviti lice jedne mlade žene u poodmaklom stadiju trudnoće. Tog mladog lica. Kada se moj ograničeni um suočio sa pogledom na njeno stanje u kojem je ona očito morala pobjeći od nečega. Jer tko bi se pobogu od nas usudio u otprilike 7. mjesecu trudnoće na nešto od opisanoga?!

Ljudskost iznad svega, priče i iskustva

Ali ljudski se prkos ne mogavši se više nositi s tom težinom u zraku suprotstavi i najstrožem policajcu koji ne zna riječ engleskoga. Jer ne mogu ni ja, ni nitko od mojih kolega dozvoliti da ljude držimo u avionu na pisti čekajući autorizaciju talijanskih vlasti za polijetanje na +35 stupnjeva bez kapi vode. Ma nije me više briga koja je opasnost od plastične čaše s kojom se jedan od njih jednom izrezao po cijelom tijelu u strahu da ga vraćaju kući gdje ga čeka smrtna kazna. I pije njih 15 iz jedne čaše i gledaju te kao u boga kada im se pruži samo jedna takva osnova ljudskog prava, čaša vode. Zatvorili su nam i sva sjenila na prozorima jednom prilikom pod objašnjenjem da sad slijedi grupa od njih 140 (dakle, manje nego inače) jer su ovo problematični i nasilni pojedinci. Ni traga nije bilo ničem od spomenutoga već upravo sav isti strah i nemoć kao i kod svih ranije. Njima je jedina muka, bol, očaj, strah i patnja koja tako nemilo obuzme svakog prisutnog; istinska jeza da ih se vraća kući u užas iz kojeg su pobjegli, nekima i na smrtnu kaznu, prebijanja, javna sramoćenja, ili da ih jednostavno i doslovno „pojede pustinja”. „Nestali”. Mi nemamo pojma što se njima događa u njihovim zemljama. Domovinama. Sjetimo se samo uvijek sebe, Hrvata, rata, i koliko je svijet znao istinu o nama. Nula. U odnosu prema našim svakodnevnim hororima i osjećajima.

 Ipak sloboda

I zato, već pri slijetanju, uz svo strahopoštovanje prema policajcima, oni polako počinju razaznavati da ih se ne vraća njihovim domovima. Trenutak kada im se kaže da su sletjeli na talijansko kopno, ta težina s kojom ćemo mi otići kući rasplinula se iz zraka. Oni su na sigurnom. To njihovo olakšanje, ti osmijesi i zahvale na raznim jezicima po izlasku; jedini su i najveći dar toga dana. I onda još jedna takva ruta, obećanje policajaca da će s njima sve biti u redu u izbjegličkim kampovima...  i povratak doma kao nova, nikad više ista, ja.

Sunčica Špoljarević

Zadar, 12. 11. 2018.g

Ja Custom

  • show-normal
Martina Prokl Predragović, JRS-ove „Staze“ – prve ...
Hrvoje Jurić: Filozofija izbjegličke krize
 

Komentari

Nitko još nije komentirao. Budi prvi koji će ostaviti komentar
Already Registered? Login Here
Gost
Nedjelja, 07 Lipanj 2020
If you'd like to register, please fill in the username, password and name fields.

EasyBlog - Pretraga Blogova

EasyBlog - Najčitanije

Super User
22 Kolovoz 2018
Sve kategorije
Jesu li tisuće ljudi koje svakodnevno gledamo u televizijskim vijestima kako se pokušavaju dočepati Europe migranti, izbjeglice, ilegalni useljenici, prognanici, tražitelji azila ili možda sve to zaje...
Darko
20 Travanj 2017
Sve kategorije
Rad s mladima u Hrvatskoj nije definiran na način da je precizirano koje sve aktivnosti spadaju u rad s mladima, tko ga provodi i uz koje kvalifikacije stečene putem formalnog obrazovanja. Unatoč tome...
easyblogger
20 Travanj 2017
Sve kategorije
I know this question may sound political but when I recently saw this, I thought it was a no brainer (meaning to house veterans rather than refugess).Therefore, I'm assuming theres more to the story t...
Super User
28 Studeni 2018
Sve kategorije
Slike koje o izbjeglicama odašilju mediji često su senzacionalističke, njihovim se sudbinama nerijetko manipulira radi postizanja određenog cilja ili se pak njihove priče ogoljuju do razine koja vrije...
Super User
24 Kolovoz 2018
Sve kategorije
Oni su nekad bili ljudi, onako kao što čovjekom doživljavamo susjeda, prijatelja, rođaka ili poznanika koji se otisnuo u svijet tražeći bolji život za sebe i svoje bližnje.