Volonterska priča, Mirjana

„Smatram sebe jednom od onih ljudi kojima nikad nije teško da pomognu. Zato sam se odazivala na akcije davanja krvi ili darivanje odjeće, obuće i dr. ljudima kojima je potrebno. Osjećala sam se korisnom i kao da činim nešto dobro i nešto što znači.

Međutim, 2015. godine takav osjećaj dobio je novu dimenziju. Vidjela sam oglas koji je postavio Volonterski centar Osijek na internetu u kojem su tražili volontere za pomoć izbjeglicama u kampu u Opatovcu te sam pomislila da mogu učiniti nešto korisno. Mjesecima prije toga viđala sam ljude po ulicama i stanicama u nehumanim uvjetima, pokušavala sam pronaći način da učinim barem nešto, kako ne bih samo prolazila pokraj i govorila »Jadni ljudi, ne mogu ni zamisliti kako im je.« Taj sam oglas, dakle, shvatila kao priliku i prijavila sam se. Ubrzo mi je javljeno sve oko organizacije i započela sam s volontiranjem.

Bilo je i gore i bolje nego što sam mislila. Očekivala sam da ću sebi stalno morati govoriti da se saberem, da ne mislim da globalnu situaciju, samo na ovo sada, ali to je nekako postalo nepotrebno kad sam počela s radom. Jednostavno je posao u podjeli hrane, odjeće i sl. odradio svoje. Ispostavilo se da to trebam govoriti sebi kad više nisam na terenu. Kao i svi, nikada u životu neću zaboraviti prvu osobu kojoj sam pomogla i prvi »Shukran« (hvala), prvu potresnu priču, koju sam od osobe koja je prošla kroz pakao čula, niti osjećaj koji me je poslije pratio da sam mogla reći nešto više i značajnije. Neću zaboraviti noge u japankama usred blata, kiše, snijega niti najveći osmijeh na svijetu djeteta kad dobije igračku ili slatkiš, kao ni pogled zahvalnog roditelja. Svjedok sam organiziranosti tijekom krize, sloge ljudi oko jednog cilja, ali i pucanja po šavovima od tjelesnog i psihičkog umora. Doživjela sam poglede i riječi ljudi koji ne znaju gdje su, nemaju ništa osim jedni drugih, a neki niti tih, ne znaju kuda idu, a znaju samo da su živi i to pokušavaju u trenutku ostati. Iz takve perspektive moja sloboda, pravo glasanja, obrazovanja i kretanja, a i male stvari poput suhih udobnih tenisica ili čokolade kad god mi padne na pamet, činile su se potpuno banalne, uzete zdravo za gotovo, kao nešto što se podrazumijeva.

Radila sam sa sto ljudi, koji sa sobom nose i sto ćudi, ali se nikad nisam prestala diviti snazi i posvećenosti u radu s izbjeglicama. Tijekom svojeg rada susrela sam se s golim biološkim životom i volim misliti da sam uradila barem nešto da ga održim živim.“

Mirjana Crnković, volonterka Volonterskog centra Osijek

Moje iskustvo volontiranja s izbjeglicama i migran...
Volonterska priča iz tranzitnog centra u Opatovcu
Imate li pitanje za nas?
Slobodno nazovite!

(021) 329-130

Sinjska 7, 21 000 Split, Hrvatska.

info@irh.hr

Prijava na newsletter

Primajte nove članke