Uloga žena u procesu integracije

Integracija je dvosmjeran proces međusobne prilagodbe izbjeglica/imigranata i stanovnika određene zemlje. Osnovni mehanizam integracije je interakcija. Istraživanja iz područja psihologije pokazuju da interakcija s pripadnicima grupa koje su različite od naše kojoj pripadamo može smanjiti predrasude. Ono s čime se izbjeglice najčešće suočavaju možda je najlakše prikazati njihovim riječima. Piše: doc.dr.sc. Marina Nekić, Sveučilište u Zadru, Odjel za psihologiju.

Kada govorimo o ženama u procesu integracije onda je važno istaknuti da ovoj temi možemo pristupiti na dva načina. Dakle, jedan pogled uključuje usmjeravanje pozornosti na žene izbjeglice, jer su upravo žene bez pratnje koje migriraju s djecom najbrojnija skupina izbjeglica. Prema podacima UNHCR procjenjuje se da su između 50% i 80% izbjeglica na svijetu žene i djeca. Drugi način gledanja na žene u procesu integracije uključuje fokus na žene koje pomažu, koje nastoje kroz aktivnu ulogu u društvu omogućiti izbjeglicama lakšu integraciju.

  • Glavni problem s kojim sam se ovdje suočila bio je gubitak mog identiteta i stigma da sam drugačija. Mislim da ljudi ne shvaćaju koliko je traumatično i stresno kada moraš napustiti svoju zemlju.
  • Ostavila sam svoju zemlju…sad sam sama i nemoćna.
  • Različiti smo. Dolazimo iz različitih kultura. Važno je da se upoznamo i prihvatimo.

Kada govorimo o ženama i djevojkama izbjeglicama onda moramo naglasiti da su one osobito ranjiva skupina jer su često izložene rodno uvjetovanom nasilju, koje se manifestira kroz seksualno nasilje i trgovinu ljudima. Unatoč velikom broju ženskih izbjeglica, njihova iskustva uglavnom nisu dovoljno prepoznata, dok se s druge strane rizici i izazovi za žene izbjeglice konstantno povećavaju. Tako su žene izložene kontinuiranom osjećaju nesigurnosti i ugroženosti čak i kada dođu u izbjegličke kampove, koji su nerijetko pretrpani i neadekvatnih uvjeta za život.

Međutim, situacija se često ne mijenja ni ako se zamijeni smještaj u kampu za urbani smještaj. Neudane žene i majke s djecom bez pratnje su posebno osjetljiva skupina jer su često prisiljene oslanjati se na zaštitu (nepoznatih) muškaraca što predstavlja daljnji rizik od iskorištavanja i rizika od rodno uvjetovanog nasilja.

Tako, Inca Sorrell, jedna od utemeljiteljica centra za žene i djecu u Francuskoj navodi,  da su djevojke i žene prisiljene ostati u nasilnim vezama ili se upuštati u nasilne veze u kojima ih se iskorištava da bi imale "zaštitu" muškarca. To je osobito izraženo u kampovima za izbjeglice. Nadalje, Sorrell naglašava da je uobičajeno da krijumčari traže „nešto ekstra" od žena koje žele otići primjerice iz Francuske u UK.

Da ovo nije izoliran slučaj, ovakvo stanje je također zabilježeno u novom UNFPA izvještaju (United Nation Population Fund – bavi se problematikom smrti žena na porodu, rodno uvjetovanim nasiljem i sl.). U izvještaju iz 2018. godine navedeno je da su žene i djevojke bez muških „zaštitnika” pod iznimnim rizikom od seksualnog iskorištavanja. Tako Melissa Fleming, glasnogovornica UNHCR, izjavljuje da su u svakoj zemlji žene i djeca iskorištavani (osobito na ruti preko Balkana).

Kako je ranije rečeno, ovakva iskustva i izazovi se ne mijenjaju kada se žene presele u urbano područje. I dalje je prisutan veliki rizik ostajanja u nasilnim vezama, siromaštvo, i sl. Žene su osobito izložene socijalnoj izolaciji koja predstavlja veliki problem. Često se navodi da žene kada se presele iz kampova u urbana područja da rijetko napuštaju svoje stanove jer ili nemaju kamo otići ili se osjećaju nesigurno zbog toga što se ne snalaze najbolje u novom gradu. Naravno da onda socijalna izoliranost remeti proces integracije i mogućnost da žene postanu aktivni građani u novoj domovini.

Prema iskustvima iz Njemačke, važno je istaknuti da je znanje jezika države u kojoj žene dolaze ključni element za smanjenu socijalnu izoliranost. Međutim, prije samog tečaja jezika i eventualne prekvalifikacije i zaposlenja, bitno je osigurati osnovne uvjete za život, zdravstvene skrbi, uključujući i brigu za mentalno zdravlje, siguran smještaj, skrb za djecu i sl. Mnoge žene izbjeglice se teško integriraju (primjer Njemačka) jer su nepismene, te je proces učenja novog jezika za njih  jako teško. Istovremeno većina njih nije nikada radila, tako da i dolazak u novu državu nekada ne znači da će se nužno promijeniti njihov status jer se i dalje njeguju tradicionalne rodne uloge. Zbog nepoznavanja jezika te onda nemogućnosti školovanja žene ostaju izolirane i neintegrirane u novo društvo.

Stoga se smatra da čak i ako ostaje izazov nepoznavanje jezika, da tečajevi koji uključuju bazične teme od podučavanja u kojem okrugu žive, kako funkcioniraju zdravstveni i školski sustavi, gdje mogu pronaći pomoć u slučaju nasilja u obitelji, kako se koristiti javnim prijevozom, kako otvoriti bankovni račun, itd., mogu pomoći ženama u procesu integracije.

Cilj je pridobiti žene i izvući ih iz njihovih domova kako bi naučile jezik, susrele se s drugim ženama i kako bi se mogle kretati samostalno i slobodno. Mnoge žene izvješćuju da je u konačnici samopouzdanje presudno. Tečajevi sami za sebe neće napraviti veliku promjenu, potrebno je žene osnažiti. Žene izbjeglice trebaju više snage i podrške u svojim obiteljima, u kojima često dominiraju muškarci. Tečajevi pomažu, ali će trebati vremena da bi taj utjecaj bio efikasan za promjenu statusa žena u pojedinim kulturama.

Osim toga, psihološka trauma koje često prati izbjeglice je veliki rizik za razvoj fizičkih i psihičkih poteškoća. Međutim, neki stručnjaci su skloniji promatrati i tumačiti iskustva izbjeglica kao normalnu reakciju na abnormalne okolnosti te smatraju da bi svaka zajednica u koju dođu izbjeglice mogla profitirati jer su izbjeglice prototipi psihološke otpornosti. Odnosno, otvara se nova arena u kojoj i stanovnici određene regije mogu nešto dobiti od izbjeglica, a to je kako na temelju njihovog iskustva možemo naučiti načine kako se nositi s traumatskim događajima i kako sačuvati vlastiti integritet.

U psihološkom smislu na sam ishod procesa integracije značajnu ulogu imaju razine predmigracijske traume, te vrijeme boravka u ratom zahvaćenom području. Što su one više razine to će i proces integracije biti otežan. Osim toga, integracijski proces će biti otežan osobito za žene, zbog ranije navedenih razloga. Pritom socijalna podrška igra važnu ulogu u očuvanju zdravlja i dobrobiti žena izbjeglica.

Jedna od organizacija koje se usmjerila na pomoć ženama izbjeglicama s ciljem građenja društva u kojem će ljudska prava žena biti  osigurana i poštovana je Women for Refugee Women  iz Velike Britanije. Ova organizacija radi na lokalnoj razini kako bi podržale i osnažile žene izbjeglice. Tri su načina kako ove žene nastoje pomoći ženama kojima je pomoć potrebna. Na prvom mjestu je osnaživanje žena kroz direktan rad s njima nudeći im tečajeve engleskog jezika, pravne savjete, organizaciju projekata kroz umjetničko izražavanje ili radionice rukotvorina. Djelovanje je drugi način putem kojeg se organiziranjem javnih događanja želi upoznati javnost s osobnim pričama žena izbjeglica. Ovim načinom Women for Refugee Women žele osvijestiti širu javnost o važnosti pomaganja  i pomoći koja je potrebna u integraciji žena izbjeglica. One to rade kroz raznovrsne projekte u koje uključuju medije ne bi li priče žena izbjeglica omogućile socijalnu osjetljivost šire zajednice s ciljem veće  podrške u procesu integracije. I zadnji treći način je promjena, kojim kroz istraživački rad prate ishode svojih projekata i o tome izvještavaju lokalne političare s ciljem zagovaranja pravednijeg, socijalno osjetljivijeg i humanijeg postupanja prema ženama izbjeglicama.

Pritom je individualni savjetodavni rad s izbjeglicama prilično izazovan i za stručnjake i za izbjeglice. Najzorniji način kako se u tom procesu možemo kao stručnjaci mijenjati i na koji način raditi i na vlastitom integritetu i otvorenosti pokazuje iskustvo psihologinje i psihoterapeutkinje Lane Penezić. U priručniku Interkulturalne prakse – s izbjeglicama i za izbjeglice kojeg je izdao Centar za mirovne studije 2014. godine, psihologinja Lana Penezić kaže sljedeće (47.str), …”Kakav god bio svijet, društvena kretanja i nevremena, svatko mora imati pravo na siguran život, mir, slobodu i osobni integritet. To su neizostavni preduvjeti kvalitetnog života. Isto tako, svatko ima pravo na priču i sretnije završetke nesretnih događaja, na autentičnost, pravo na korijene i svoju kulturu, kao i pravo na upoznavanje novog sebe u svakom trenutku.

Psihoterapijski rad stvara prostor za poštovanje traumatskih događaja, za integraciju u stvarnost koja se događa ovdje i sada, za upoznavanje s autentičnim ranjivostima i snagama.

Iskustvo psihoterapijskog rada s azilantima/cama mojoj je stvarnosti dalo nove nijanse. Susretala sam se sa svojim granicama i ograničenjima, razvijala se u otvoreniju osobu. ...Na osobnoj razini, rad s azilantima/cama bio je neprestani podsjetnik na vrijednost tolerancije…”