Dr. sc. Snježana Gregurović: Integracija je dvosmjerni proces

U posljednje dvije godine više od milijun izbjeglica i migranata prošlo je na putu prema zemljama EU-a, kako teče integracija u europsko društvo te koje su poteškoće na tom putu. Dr. Gregurović autorica je dvadesetak znanstvenih i stručnih radova iz područja etničnosti, migracija i multikulturalizma. Od 2013. nacionalna je koordinatorica i suradnica službenoga portala Europske komisije za pitanja integracije državljana trećih zemalja »European Web Site on Integration«.  Dr. sc. Snježana Gregurović, Institut za migracije i narodnosti

Koliko su vas iznenadile migracije velikoga broja ljudi iz azijskih i afričkih zemalja?

Fenomen migracija vrlo je star i otkada je čovječanstva prisutan je među različitim narodima u različitim oblicima i trajanjima. Prisilne migracije također su nažalost konstanta u povijesti čovječanstva. Ljudi su se oduvijek selili u potrazi za boljim životnim uvjetima ili su zbog očuvanja života bili prinuđeni napuštati svoje domove zbog ratova, siromaštva i posljedica prirodnih katastrofa. Današnjih više od 65 milijuna raseljenih osoba u svijetu to potvrđuje. U novije vrijeme migracije su postale jedna od glavnih tema političkih i općenito javnih rasprava u zemljama Europske unije koje su ujedno i glavne odredišne zemlje migranata iz azijskih i afričkih zemalja.

Izazovi s kojima se suočavaju te zemlje zbog povećanoga useljavanja stranoga stanovništva mnogobrojni su, no u javnom diskursu najviše prostora zauzimaju pitanja povezana s kontrolom vanjskih granica i sigurnošću zemalja primateljica. Što se tiče terorističkih napada u europskim gradovima, treba biti jako oprezan u pripisivanju krivnje za takve napade imigrantima. Imigranti naime nisu homogena skupina, kako ih se obično shvaća, nego se razlikuju prema etničkim, rasnim i vjerskim obilježjima, ali i po obrazovanju, socijalnom kapitalu, kulturnim resursima te odnosom prema zemlji useljavanja. Stoga poruke koje glase: »Svi su imigranti potencijalni teroristi« ili: »Sve su to muslimani« utemeljene su na pogrješnoj percepciji i sigurno ne će pridonijeti socijalnoj koheziji i boljoj integraciji migranata, nego daljnjoj fragmentaciji društva i politizaciji migrantske i azilantske problematike.

Temom izbjeglica koriste se i brojne političke stranke, posebno u predizborno vrijeme kako bi dobile političke glasove i antagonizirale građane. Iako su u zemljama koje su primile najveći broj izbjeglica i migranata pobijedile stranke koje imigrante vide kao potencijal, sve više jačaju i one koje svoje programe temelje na antiimigrantskim stajalištima, što pokazuje i nedavni ulazak AfD-a u njemački Bundestag. Vrijeme će pokazati idu li zemlje koje su primile velik broj imigranata i njihove politike u smjeru prihvaćanja i integracije migranata ili u smjeru njihova isključivanja. To naravno dijelom ovisi i o samim imigrantima i njihovoj spremnosti i želji da budu dio društva u koji su se uselili i da prihvaćaju njegove temeljne vrijednosti i norme. 

Kako komentirate postavljanje bodljikavih žica na granicama s opravdanjima o čuvanju nacionalne sigurnosti?

Žičane barijere postavljene na državnim granicama ne zaustavljaju migrantske tokove, nego ih samo preusmjeravaju na alternativne, a pojedinci će pronaći način kako zaobići zid ili žicu. Doduše, desetljećima stare kriminalne mreže na balkanskoj ruti uzdrmane su, ali to ne znači da će ilegalni ulasci u zemlje Europske unije nestati. Formirat će se i ubrzati djelovanje novih kriminalnih mreža i organizacija. Dakle, restriktivne politike, kojima je cilj onemogućiti imigrantima ulazak u zemlje Europske unije, ne mogu riješiti problem neregularnih migracija jer je problem puno dublji. On naime zadire u etička pitanja o pravednosti ekonomskoga poretka i o pravednijoj raspodjeli resursa na globalnoj razini. Međunarodni migracijski i izbjeglički tokovi ponajprije su posljedica ekstremne globalne nejednakosti između zemalja podrijetla migranata i odredišnih zemalja i što je ta nejednakost veća, migracijski su tokovi snažniji.

Postoje li useljeničke politike? Kako se mogu koristiti potencijali migracije stručnjaka i visokoobrazovane radne snage?

Najviše se govori o useljavanju migranata u zemlje Europske unije koje je u 2015. obuhvatilo otprilike 4,7 milijuna državljana, od čega se 1,4 milijuna državljana odnosi na zemlje koje nisu članice Europske unije, 1,4 milijuna na državljane neke druge države članice, a oko 860 tisuća osoba migriralo je u neku od zemalja EU-a čije državljanstvo posjeduje (npr. povratnici).

Zemlje koje su u 2015. primile najveći broj useljenika u apsolutnim brojkama su Njemačka (1543,8 tisuća), Ujedinjeno Kraljevstvo (631,5 tisuća), Francuska (363,9 tisuća), Španjolska (342,1 tisuću) i Italija (280,1 tisuću). Međutim manje se govori o tome koliko se ljudi iz Europske unije iseljava i koliko ih se iselilo. U 2015. taj broj iznosi oko 2,8 milijuna osoba, i to ponajviše iz Njemačke, Španjolske, Ujedinjenoga Kraljevstva, Francuske i Poljske. Također je manje poznato da je u 17 zemalja Europske unije u 2015. zabilježeno više iseljavanja nego useljavanja, a među njima se osim Rumunjske, Bugarske, Poljske, Latvije, Litve, Hrvatske, Cipra i još nekih zemalja nalazi i Irska i Španjolska koje su ujedno i zemlje useljavanja znatnoga broja migranata. Iz svega toga možemo zaključiti da su migracije u novije vrijeme sve više kratkotrajne, fleksibilne i s postupnim pomakom prema cirkularnim i transnacionalnim kretanjima. Stoga je moguće očekivati da migracije radne snage ne će slijediti obrasce kao u prošlim razdobljima kada je radna snaga migrirala u neku zemlju i u njoj ostajala gotovo do kraja radnoga vijeka, nego će doći i već je došlo do povećane fluktuacija radne snage unutar europskoga prostora u skladu sa zahtjevima i promjenama na tržištima rada.

Kako komentirate politiku multikulturalizma koja postaju model kojemu se teži kada je u pitanju integracija migranata u zemljama Europske unije?

Većina europskih zemalja koje su primateljice najvećega broja migranata nastoje multikulturalističkim politikama ili multikulturalističkim pristupom regulirati pitanja kulturnih i religijskih različitosti u svojim društvima, čak i kada multikulturalizam nije službena politika tih zemalja. Takve politike trebale bi olakšati useljenicima da postanu jednakopravni građani društva u koje su se uselili te da s ostatkom društva budu povezani osjećajem zajedničke pripadnosti. Taj je cilj u europskim imigracijskim zemljama poput Švedske, Belgije i Nizozemske tek djelomično ostvaren, na što upućuju brojni pokazatelji kao što su niska stopa zaposlenosti, a visoka stopa nezaposlenosti imigranata, loši stambeni uvjeti u kojima imigranti žive, prostorna segregiranost imigranata, niža razina obrazovanja migrantske djece u odnosu na nemigrantsku, ovisnost imigranata o socijalnoj pomoći itd. U tim se zemljama pokazalo da olakšan pristup socijalnoj državi u kombinaciji s pogodnostima koje imigrantske skupine dobivaju na temelju svoje kulturne različitosti imaju negativan utjecaj na socioekonomsku integraciju imigranata. Postoje istraživanja koja pokazuju da u društvima s jakom socijalnom državom multikulturalizam nije nužno uopće koristan za imigrante jer može dovesti do ovisnosti o sustavu socijalne pomoći te do sve veće društvene i ekonomske marginalizacije. Dakle očito je da su multikulturalističke politike u europskim zemljama zakazale i da nisu uspjele integrirati imigrante u društva primitka, što im je bio cilj. Također je očito da ni asimilacijske politike u nekim prethodnim razdobljima, a ni danas (slučaj Francuske) u europskom kontekstu ne postižu željene rezultate. Rješenje bi dakle trebalo biti neki treći put koji uspijeva uskladiti priznavanje prava na različitost s politikama ekonomske redistribucije.

Kako se nositi s predrasudama i stereotipima prema migrantima? Što je sa stavovima samih imigranata, putuju li oni s njima u zemlju domaćina?

Puno je predrasuda i stereotipa kad su imigranti u pitanju. Iako se načinom života imigranti dosta razlikuju od većinskoga stanovništva u zemlji useljenja, u moralnom smislu ta razlika nije toliko naglašena, smatra poznati teoretičar multikulturalizma Bhikhu Parekh. On navodi kako različitosti koje useljenici donose, zanemarimo li njihov govor i fenotip, nisu ništa veće od onih koje već postoje u društvima zemalja primateljica. Često se događa da imigranti imaju više sličnosti s većinom domicilnoga stanovništva koje ima konzervativna stajališta nego što je pripadnici domicilnoga društva imaju međusobno.

Osim predrasuda i stereotipa o kojima se dosta govori kada je dio migranata u pitanju, ovdje bih upozorila i na problem liberalnih i sekularnih vrijednosti kao dominantnih u javnom prostoru zapadnoeuropskih društava, tj. zemljama koje prihvaćaju najveći broj migranata. Te vrijednosti i načela temelje se na individualizmu i voluntarističkoj koncepciji izbora, što se radikalno razlikuje od vrijednosti utemeljenih na općem dobru, važnosti zajedništva i poštivanju društvenih obveza koje dijeli većina imigranata iz azijskih i afričkih zemalja. Stoga ne čudi da imigranti kojima je zajedništvo i opće dobro važnije od individualnih sloboda imaju poteškoća s integracijom u liberalnim društvima, posebno u urbanim sredinama, pa je getoizacija način da zadrže svoj životni stil i vrijednosti koje nisu u skladu s liberalnim i sekularnim vrijednostima.

Kako će europske zemlje riješiti taj dodir liberalnih i neliberalnih kultura i hoće li pronaći najpovoljniji model međusobne prilagodbe važno je pitanje za socijalnu koheziju društva i njegovo funkcioniranje.

I na kraju, svijet u kojem živimo obiluje nepredvidivim događanjima i prepun je rizika, možda više nego ikada prije. Ako pojedinci nisu u stanju ili smatraju da ne mogu utjecati na pojave ratova, klimatskih promjena, terorizma, koje sve posljedično utječu na migracijske tokove, trebalo bi barem društvo imati plan upravljanja i plan zaštite od takvih događanja te o njima znati zauzeti svoje stajalište.