Esejski rad: Pravo na zdravstvenu skrb za migrante nereguliranog boravišnog statusa u Republici Hrvatskoj

Čitajući odredbe Zakona o zdravstvenoj zaštiti stranaca u Republici Hrvatskoj se mogu uočiti nejasnoće i proturječnosti u pogledu pružanja zdravstvenih usluga i mogućnosti za strance koji nezakonito borave u našoj državi. Prema čl. 19. Zakona je vidljivo da se sredstva za zdravstvenu zaštitu „stranaca koji nezakonito borave u Republici Hrvatskoj, a smješteni su u prihvatnom centru ili im je prisilno udaljenje privremeno odgođeno ili im je određen rok za povratak“ osiguravaju u državnom proračunu. Čl. 24. st.3. propisuje da stranac koji nezakonito boravi u Republici Hrvatskoj troškove zdravstvene zaštite, tj. troškove hitne medicinske pomoći snosi on sam. Ukoliko ih nije moguće platiti, tada se troškovi isplaćuju iz državnog proračuna.

Nerazumljivo je tošto je zakonodavac svrstao strance nereguliranog boravišnog statusa u kategoriju osoba kojima se hitna medicinska pomoć osigurava iz sredstva državnog proračuna. (čl.24.,čl. 26.) Istaknuto je kako migranti nereguliranog boravišnog statusa mogu ostvariti pravo na naplatnu zdravstvenu uslugu u bilo kojoj privatnoj zdravstvenoj ustanovi u Republici Hrvatskoj te se prema tome vidi nediskriminatoran pristup Republike Hrvatske. Špadina (2014) objašnjava da se Nacionalno izvješće upućeno Odboru nije razjasnilo je li pravo na hitnu zdravstvenu skrb zajamčeno svim osobama u potrebi neovisno o regularnosti njihovog boravišnog statusa i koji je oblik zdravstvenih usluga dostupan migrantima koji nisu obuhvaćeni obveznim zdravstvenim osiguranjem.

Nadalje, Odbor je istaknuo kako je Vlada Republike Hrvatske istaknula da se hitna medicinska pomoć zakonom jamči strancima koji se nalaze u Prihvatnom centru za strance. Također problem prava pristupa medicinskim uslugama može nastati i zbog odredbe čl. 111. Zakona o strancima. Navedeni članak propisuje da su „državna tijela, pravne i fizičke osobe dužne bez odgađanja obavijestiti policijsku upravu, odnosno policijsku postaju ako imaju saznanja da stranac nezakonito boravi ili radi u Republici Hrvatskoj, osim ako prema posebnom propisu imaju obvezu čuvanja tajne“. S druge strane, u članku čl. 26. st. 2. Zakona o zdravstvenoj zaštiti stranaca  „zdravstveni radnik ili drugi provoditelj zdravstvene zaštite obvezan bez odgode zatražiti na uvid dokumente kojima se utvrđuje identitet stranca.“ Ističe se kako je time vidljivo prebacivanje migracijske ovlasti s policijsko na zdravstveno osoblje.

Vidljivo je također da ne postoji zakonska odredba koja bi regulirala specifična prava žena migrantica. Špadina (2014.) ističe u svom radu kako, migracijska politika Republike Hrvatske za razdoblje od 2013. do 2015. godine ne svrstava žene migrantice u kategoriju koja zahtijeva posebnu pravnu zaštitu. To je u nesuglasju s europskom pravnom stečevinom koja u pravilu trudnice obvezno uvrštava u kategoriju posebno osjetljivih migranata. Može se zaključiti kako je hrvatsko migracijsko zakonodavstvo još uvijek rodno nesenzibilizirano što u praksi može rezultirati ograničavanjem ili uskraćivanjem temeljnih ljudskih prava migranticama u Republici Hrvatskoj.

Dora Ovničević

Pravni fakultet Osijek, Studij socijalnog rada, 2. Godina

Kolegij: Ljudska prava