Integracija izbjeglica i drugih migranata u novo društvo - što zapravo podrazumijeva?

 

Integracija je možda najčešći izraz koji koristimo kako bismo sa stajališta kulture primateljice opisali očekivanja koja imamo od ljudi koji dolaze k nama kao izbjeglice i/ili tražitelji azila iz zemalja pogođenih ratom i s njim povezanim nedaćama, ali i od onih ljudi koji doseljavaju u Hrvatsku jer misle da će im uvjeti života ovdje biti bolji nego u zemljama iz kojih dolaze.

 Razlozi za napuštanje domovine

Odluka da se napusti „vlastita“ zemlja nije nimalo laka – bolno smo toga svjesni i na temelju vlastitih brojnih primjera – mnogi, uglavnom mlađi i radno produktivni građani naše domovine, odlučili su se u proteklnih nekoliko godina potražiti sreću u drugim zemljama Europe i izvan nje, nadajući se boljem životu, boljim uvjetima za svoje obitelji i, prije svega,  boljoj budućnosti, kako to kažu recentna istraživanja. Bolja budućnost – to je ključna nada ljudi koji odlaze iz svoje zemlje – ne bolja sadašnjost. Ljudi koji odlaze znaju da će susret s novom sredinom uključivati mnoge izazove, ali su u stanju zamisliti drukčije uvjete od onih u kojima žive, spremni su izložiti se riziku napuštanja sadašnjosti koja može biti nepovoljna, ali ima i prednosti koje će također nestati u „tuđoj“ zemlji (npr. svakodnevna komunikacija na vlastitom jeziku, poznavanje ljudi, sredine, običaja, vrijednosti i općega sustava).

Ljudi koji odlaze iz svoje zemlje u potrazi za boljim životom ostavljaju za sobom značajne druge ljude, materijalna i nematrijalna dobra koja čine srž njihova identiteta, otiskuju se na neizvjesno putovanje i očekuju upravo – bolju budućnost. Na tom putu, kada jednom stignu u zemlje koje su voljne pružiti im zaštitu i omogućiti da počnu graditi drukčiji život, bez nasilja – strukturalnoga i otvorenoga – susreću se s vjerojatno najvećim izazovom koji je preduvjet te tako željene bolje budućnosti – naime, s procesom integracije. Što je, dakle, ona? Što je, dakle, taj zahtjevni proces integracije? 

Susret različitih kultura

Da bismo ga objasnili potrebno je učiniti korak natrag i zapitati se što se događa kada se dvije kulture susretnu? Socijalna psihologija i migracijske studije u najširem smislu govore o procesu akulturacije – procesu promjene koji se događa na razini pojedinca i „selećih“ grupa u susretu s okolnostima i kulturom u koju dolaze i u kojoj nastoje nastaviti živjeti. Upravo je u izrazu „nastaviti živjeti“ ključ razumijevanja procesa akulturacije.

Zato je važno razumjeti da akulturacija podrazumijeva prilagodbu kultura jedne drugoj u situaciji međusobnog kontakta: akulturacija ne znači da se trebaju prilagoditi samo oni koji su došli, prilagoditi se trebaju i članovi kulture primateljice, oni koji se u „svojoj“ sredini susreću s ljudima koji su došli u novu sredinu i donijeli sa sobom kulturne obrasce koji vrijede u njihovim zemljama. U tom procesu svijet postaje „globalno selo“ – ne postoje kulture kojima se treba prilagoditi i kulture koje se trebaju prilagođavati – u susretu kultura gradi se društvo kao zajednički prostor življenja. 

Što to znači u praktičnom smislu? Npr. pokrivanje kose u muslimanskih žena sa stajališta zapadnjačke kulture može se razumjeti kao izraz potlačenosti žene. Međutim, u takvoj interpretaciji to ujedno znači i promatrati običaje druge kulture etnocentrično, odnosno iz perspektive vlastite kulture kao one koja određuje „metar“ za ono što je poželjno i ono što je nepoželjno. Ako, s druge strane, nastojimo razumjeti žensko pokrivanje glave kao izraz skromnosti i odanosti vrijednostima islama, tada pokrivalo za glavu razumijemo iz perspektive kulture iz koje dolazi i nastojimo razumjeti značenje koje ima upravo u toj kulturi.

Interpretacija ponašanja iz perspektive kulture u kojoj se to ponašanje i odvija ključno je za razumjevanje ljudi i običaja, ali i za razumijevanje izazova procesa susreta različitih kultura.  

Čuvanje vlastite kulture

Nastojanja i napori izbjeglica i drugih migranata da se prilagode kulturi zemalja u koje dolaze, kao i reakcije stanovništva zemalja primateljica, predmet su brojnih akulturacijskih istraživanja. Jedan od najtemeljitijih opisa toga procesa i strategija prilagodbe dao je kanadski psiholog John Berry sa svojim suradnicima, pri čemu su okosnica procesa dvije temeljne dimenzije: nastojanje da se zadrži i sačuva vlastita kultura, te nastojanje da se uspostavi kontakt s novom kulturom. Različite kombinacije ili „doze“ jednog i drugog nastojanja proizvode četiri moguće strategije prilagodbe na novu kulturu, prikazane u donjoj tablici. 

Slika 1. Berryjev model akulturacije koji opisuje ishode nastojanja da se zadrži vlastita kultura i uspostavi kontakt s novom kulturom kod izbjeglica i drugih migranata 

  

Dakle, orijentacija na to da se zadrži vlastita kultura, ali i uspostavi kontakt s novom kulturom opisuje strategiju integracije, dok nastojanje da se zadrži vlastita kultura, a nova odbaci opisuje strategiju separacije. S druge pak strane, odbacivanje vlastite kulture i nastojanje da se uklopi u novu opis je strategije asimilacije, dok odustajanje od obaju kultura označava strategiju marginalizacije.  

Reakcija domicilne zajednice

Opisujući akulturacijske ishode važno je naglasiti da se niti jedan ne događa samo kao reakcija onih koji su došli, već oni ovise i o reakcijama domicilne zajednice. Ako ona ne prihvaća osobe drugih kultura, separacija ili marginalizacija su zapravo jedina moguća rješenja za novopridošle u društvo – oni se odaljuju i otuđuju ponajprije od nove kulture. Ako je pak društvo zemlje primateljice otvoreno za primitak drugih i drugačijih, u susretu kultura moguća je i asimilacija i integracija kao ishod akulturacijskog procesa.

Socijalnopsihologijska istraživanja nedvojbeno potvrđuju da je integracijska strategija najpovoljniji akulturacijski ishod i sa stajališta društvene prilagodbe i sa stajališta mentalno zdravstvenih ishoda migranata. 

Drugim riječima, (dobro) integrirani pojedinac bolje će se uklopiti u širu zajednicu i šire društvo te očuvati i bolje mentalno zdravlje. Tomu je tako jer su i vlastita i nova zajednica mogući izvori socijalne podrške u procesu prilagodbe, što može značajno olakšati snalaženje u novoj sredini. 

Dvojni identitet

Osim toga, integracija ima još jednu važnu prednost – mogućnost razvoja dvojnoga identiteta, koji omogućava da se obje kulture doživljavaju vlastitima i da se razvije zdrava privrženost i osjećaj pripadanja objema. Najmanje je povoljan ishod marginalizacija – odustajanje i od vlastite i od nove kulture i nemogućnost pojedinca da se identificira i s jednom. Strategije asimilacije i separacije između su ova dva ekstrema: odustajanje od vlastite kulture može značiti i gubitak značajnih i važnih obilježja identiteta i izvora socijalne podrške vlastite zajednice, dok separacija „osuđuje“ novopridošlog pojedinca na izolaciju od nove sredine i „zatvaranje“ unutar samo vlastitoga kruga, što značajno smanjuje šanse za uspješno i prilagođeno funkcioniranje u novoj sredini. 

Novija istraživanja i u našem kontekstu (npr. Ajduković, Čorkalo Biruški, Gregurović, Matić Bojić i Župarić-Iljić, 2019.) uvjerljivo pokazuju da građani Hrvatske jasno preferiraju integracijsku strategiju, odnosno podupiru izbjeglice u nastojanjima da zadrže elemente vlastite kulture i da ostvare kontakt i usvoje elemente hrvatske kulture. U praktičnom smislu to znači da postoji temeljna otvorenost hrvatskog društva za prihvaćanje ljudi koji dolaze iz drukčijih kultura. Zadatak je onda javnih politika „iskoristiti“ tu benevolentnost u najboljem mogućem smislu i kreirati i unaprjeđivati prakse koje će omogućiti pozitivne interakcije domicilnog stanovništva i izbjeglica, stvarati prilike za upoznavanje i pomoći u oblikovanju istinski multikulturnoga društva.  

dr.sc. Dinka Čorkalo Biruški, red. prof.

Odsjek za psihologiju

Filozofski fakultet

Sveučilište u Zagrebu