Projekt IRCiS – obećavajući model uspješne integracije djece izbjeglica i domicilne djece u hrvatskim školama

U rujnu 2019. godine započeo je istraživački projekt Integrating refugee children in schools: a mixed-method study on the efficacy of contact-in-school interventions for building positive intergroup relations among refugee and host-society children (IRCiS) ili, na hrvatskom, Integracija djece izbjeglica u školama: kvalitativno i kvantitativno istraživanje učinkovitosti intervencije kontakta u školama u izgradnji pozitivnih međugrupnih odnosa djece izbjeglica i domicilne djece.

Projekt zajednički financiraju Hrvatska zaklada za znanost i Švicarska zaklada za znanost, a voditeljica je izv. prof. dr. Margareta Jelić s Odsjeka za psihologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Uz nju, suradnice su na projektu s istoga Odsjeka i prof. dr. Dinka Čorkalo Biruški, te doktorandice Nikolina Stanković i Antonija Vrdoljak. Švicarski su partneri prof. dr. Fabrizio Butera, te dr. Rachel Fasel Hunziker sa Sveučilišta u Lausanni, a projekt traje do 2022. godine. Piše: Prof. dr. Dinka Čorkalo Biruški, socijalna psihologinja

U ovom smo se projektu poduhvatili istražiti učinkovitost kontakta djece izbjeglica i domicilne djece u školama za razvoj pozitivnih odnosa među njima. O važnosti i ulozi škole u procesu integracije djece izbjeglica pisala sam već ranije na ovom portalu u tekstu Uloga škole u integraciji djece, kao i o tome da integracija nije proces koji trebaju „poduzeti“ samo osobe koje u zajednicu dolaze kao novopridošli, već i domicilno stanovništvo koje novopridošle dočekuje (vidjeti tekst Što je integracija?). Upravo su te teme središnja pitanja projekta IRCiS. U oblikovanju središnjih istraživačkih pitanja vodila su nas i naša prethodna istraživanja integracijskih procesa većine i manjina u tipičnim višeetničkim zajednicama u Hrvatskoj koja su, između ostaloga, pokazala važnost škole i posebno razrednih odjeljenja za formiranje međuvršnjačkih prijateljstava. Također, kako to pokazuju naša, ali i brojna druga istraživanja provedena diljem svijeta, kontakt među pripadnicima različitih grupa najefikasniji je način razbijanja predrasuda i uspostave pozitivnih međugrupnih odnosa. Stoga je pozitivan kontakt između izbjeglica i domicilnog stanovništva najučinkovitije sredstvo i najbolji saveznik u procesima upoznavanja, integracije i izgradnje stabilnih i funkcionalnih zajednica, o čemu sam također pisala na ovom portalu (vidjeti tekst Važnost međugrupnog kontakta). Pri tome je mogućnost razvoja prijateljstva ključan potencijal – kontakt nam omogućava da druge susretnemo, ako je kontakt ponavljan, druge možemo susresti u različitim prilikama i temeljitije ih upoznati, otkriti zajedničko i biti s drugima koji su nam slični – slični jer dijele naše interese, vrijednosti, stajališta, ciljeve, brige, nadanja. Na tim temeljima gradimo (prijateljske) odnose s drugim ljudima, to su elementi zbog kojih nam s drugi sviđaju i zbog kojih im vjerujemo, a ne boja kože, religija ili etničko porijeklo. Kontakt je, dakle, ključan da bismo uopće imali priliku druge upoznati, a onda i stvorili mogućnost da nam, kada ih upoznamo, budu i prijatelji.

Socijalnopsihologijska istraživanja su pokazala da je kontakt tako moćno sredstvo za prevladavanje predrasuda da je ponekad dovoljno samo zamisliti kako bi izgledao naš (pozitivan) susret s drugima i drugačijima, pa da naši stavovi prema njima budu pozitivniji. Drugim riječima, kada samo zamišljamo na kakve bi pozitivne načine mogao izgledati naš susret s nekime tko dolazi s drugog kraja svijeta, ili je pripadnik grupe koja je drukčija od naše, naši stavovi prema toj grupi postaju pozitivniji. Pri tome je ključna mentalna simulacija kontakta, dakale, moramo moći zamisliti npr. što bismo voljeli pokazati osobi koja dolazi iz druge kulture, ili kako bismo joj predstavili čime se bavimo i što volimo, ili kako bi izgledao naš zajednički izlazak… Upravo nam je učinkovitost zamišljanja pozitivnog kontakta poslužila kao inspiracija u IRCiS projektu da planiramo osmisliti aktivnosti zamišljenog kontakta domicilne djece i djece izbjeglica, koje bi aktivnosti pomogle ponajprije tome da domicilna djeca lakše i jednostavnije prigrle i prihvate svoje vršnjake koji dolaze u njihove razrede kao izbjeglice i nadaju se u Hrvatskoj pronaći novi dom. Drugim riječima, namjera nam je, koristeći tehniku zamišljenog kontakta, razviti strategije pripreme domicilne djece na dolazak njihovih vršnjaka izbjeglica i pomoći im da, u zamišljanju kontakta, zamisle ujedno i načine na koje mogu biti pri ruci svojim vršnjacima u procesu uzajamne prilagodbe.

Ove aktivnosti planirali smo u školama koje (još) nisu imale priliku prihvatiti djecu izbjeglice u neki od svojih razreda. Za škole koje već imaju iskustvo s djecom izbjeglicama osmislili smo provjeru učinkovitosti izravnog kontakta pomoću tehnike kooperativnog učenja. Riječ je o dobro provjerenoj tehnici u kojoj se njeguje suradnja, a ne natjecanje u učenju, pri čemu je ključno u grupama za učenje razviti osjećaj uzajamne zavisnosti – djeca trebaju jedna druge da bi svladala cijeli zadatak koji im je dodijeljen. Dakle, nije riječ o „običnim“ grupama za učenje, nego o takvima u kojima uspjeh cijele grupe ovisi o učinku svakog od njenih članova. Na primjer, svaki učenik biva zadužen za učenje jednog dijela aktivnosti koja je svima dodijeljena kao zadatak koji treba svladati, te je svaki od članova učitelj drugima za dio aktivnosti koji je povjeren njemu ili njoj. Istraživanja učinkovitosti tehnike kooperativnog učenja pokazala su bolji akademski uspjeh djece koja su u poučavanju rabila ovu tehniku naspram onih kompetitivnih, ali i naspram individualnog učenja. Također, učenici koji su koristili ovu tehniku pokazali su i bolje samopoštovanje kao i pozitivniji stav prema učenju, što jesu izazovi s kojima se susreću učenici izbjeglice pri dolasku u sredine svojih novih škola. O sličnim izazovima saznajemo i u okviru intervjua koje smo proveli s djecom izbjeglicama u okviru IRCiS projekta u zagrebačkim osnovnim školama. No, što je još važnije, premda ni na koji način ne umanjujemo vrijednost kooperativnog učenja u promicanju akademskog postignuća učenika, kooperativno učenje jasno pridonosi uspostavi pozitivnih odnosa među učenicima različitog porijekla, potiče uzajamnu empatiju, povjerenje i potencijal za stvaranje prijateljstava. Sve to pridonosi izgradnji pozitivne i prihvaćajuće školske klime, a ona se također pokazala važnim faktorom uspješne integracije djece.

U projektu ćemo za razvoj aktivnosti, kako zamišljenog kontakta, tako i suradničkog učenja, angažirati stručne suradnike škola i nastavnike s iskustvom u radu s učenicima izbjeglicama. Njihova će iskustva, vjerujemo, značajno pridonijeti osmišljavanju kreativnih i učinkovitih tehnika koje domicilnoj djeci i djeci izbjeglicama mogu pomoći da se bolje upoznaju, te razviju suradničke i prijateljske vršnjačke odnose i tako pridonesu izgradnji pozivne škole klime, a tako i općoj uspješnoj integraciji djece izbjeglica i njihovom prihvaćanju u domicilne zajednice. Namjera nam je razviti i provjeriti model integracije djece izbjeglica najprije u zagrebačkim osnovnim školama, te na temelju tih iskustava ponuditi provjereni model koji se može primijeniti u školama i u drugim sredinama.