Zaštita i uvjeti za život u doba pandemije

Dok su mjere socijalnog distanciranja implementirane kroz čitavu Europu, organi su vlasti zajedno s migrantskim udruženjima izrazile zabrinutost za životne uvjete najugroženijih članova društva. Nehumani uvjeti života u kampu poznati su svakom upućenom čitatelju. Kamp Moria na otoku Lesbosu planiran je za prihvat 3,000 osoba. Prema najnovijim procjenama, danas je kamp privremen smještaj za 20,000 ljudi. Ako u tim uvjetima poželite pristup vodi, bit ćete jedna od 1,300 osoba koje čekaju red za 1 slavinu. Trebate li pristup sanitarnom čvoru, naći ćete se među 167 ljudi. Ako vam je potreban tuš, bolje se strpite: dvominutno ćete tuširanje dijeliti s 242 ljudi. Naposljetku, mjesto za spavanje veličine je parkirnog mjesta (3 kvadratna metra), a pored vas vjerojatno spava 5 osoba. Uz to, životima ljudi u Moriji vlada kroničan nedostatka hrane i liječničke pomoći, dok su požari posebno opasan uzrok brige i smrti.

Aziz, Afganistanac smješten u Moriji, nakon požara u ožujku moli Helensku vatrogasnu službu da spomene smrt djeteta. 'Zabrinutost za životne uvjete' je tek umanjena reakcija na stvarno stanje, jer dočekati pandemiju iznimno zaraznog virusa ondje znači zabrinutost za život uopće. U opisanim su uvjetima mjere socijalnog distanciranja uistinu neprovedive, što izražavaju i migranti smješteni u talijanskim prihvatnim centrima pokraj Bologne. Svoje slutnje objavili su otvorenim pismom vlastima. Agrikultura je kao gospodarska grana Italije pokrenuta radnom snagom 370,000 imigranta. Njihova su boravišta poprimila obrise neformalnih naselja, gdje često borave u tijesnim prostorijama primjerenih za 5-10 ljudi. Upravo je manjkav smještaj doveo do naglog porasta zaraženih osoba u Singapuru. U otočkom je gradu-državi na dan 15. ožujka zabilježeno tek 200 slučajeva zaraze, da bi kroz mjesec dana broj narastao na 10,000. Razlog? Greška i zaborav vladajućih na milijunsko radno stanovništvo. Neadekvatan smještaj i tijesni životni prostori marginaliziranih migrantskih radnika, koji svakodnevno putuju na posao nagužvani u transportnim kamionima, da bi navečer legli u sobu s najmanje 12 kolega, pružaju mogućnost analogne pretpostavke o strahovitim posljedicama prodora virusa u neadekvatno zbrinute korisnike prenapučenih centara.

Prema tome, čini se jasnim zaključak da osim fizičkog zdravlja ljudi, pandemija postavlja izazov jednakosti, različitosti i ljudskim pravima uopće. No, takav je zaključak nepotpun. Ljudska su prava, zdravlje i blagostanje već otprije zaboravljeni u organiziranom djelovanju širokih razmjera. Osim što ih je ugrozila, opasnost je od virusa navela epidemiološke službe da verificiraju marginalizirane – istraživanje zaraze dovelo je do evidentiranja uvjeta u kojima ljudi žive i rade. Upravo se javno zdravstvo otkriva kao aktualan izvor za istraživanje obujma nejednakosti i krajnje nezahvalnosti pojedinih državnih vlasti, privatnih i pravnih osoba prema marginaliziranim članovima koji tvore cjelinu društva uopće.

Naposljetku, mjere su pomoći najugroženijima moguće. Kad je kod osam rezidenata Hal Far prihvatnog centra na Malti testom potvrđen COVID-19 virus, odgovor je države otvaranje novog zdravstvenog centra za prihvat 150 ljudi kako bi se izolirali i tretirali budući pacijenti. Na europskom zapadu, Portugalska je općina Odemira pripremila 500 ležajeva za slučaj da bilo kojeg oboljelog stranog radnika treba izolirati. Uz to, civilna su društva različitih zemalja uz pojedine institucije poduzele korake za pomoć najugroženijim skupinama. Primjeri pomoći najugroženijima izloženi su na stranici Vijeća Europe, a uključuju prijevode epidemioloških uputa i pothvate za osiguranje ne-diskriminacije. Iako se doimaju kao tek maleni koraci, njihovo izvršavanje znači spas života. Spas života nije korak – već cilj.

Luka Donadini , student povijesti i filozofije Filozofskog fakulteta u Splitu