Migracijske politike u RH i EU

Migracijske politike, na čiju važnost želimo skrenuti pozornost, ponukani trenutnom situacijom i ograničavanjem određenih ljudskih prava, poput kretanja, svakodnevna je tema i medija. Sam pojam migracije dolazi od latinske riječi migratio, seoba ili putovanje te nam takva konstatacija daje dobar uvod u ono o čemu ćemo pokušati dati širu sliku.

Suvremeni svijet i razvoj nudi nove i veće mogućnosti iseljavanja u svrhu traženja bojih uvjeta za život. Ovdje dolazimo do potrebe razvijanja politika koje bi zaštitile osobe i njihova prava u ovakvim potrebama. Dakle, migracijska politika uključuje trajnu ili privremenu promjenu prebivališta pojedinca ili skupine ljudi. Migracija, kao proces, sadrži i svoje vrste te ćemo spomenuti četiri osnove: unutrašnje i vanjske, konačne i privremene, dobrovoljne i prisilne, ekonomske i neekonomske. Osim benefita koje nosi takav složen proces, nosi i nedostatke. Ti se nedostaci najviše očituju u smanjenju stanovništva u ruralnim područjima ili s druge strane, tzv. gomilanje stanovništva u gradovima i industrijskim područjima.

Prilikom migrantskih valova, Hrvatski je sabor uvidio potrebu te je početkom 2013. godine donešen zakon o Migracijskoj politici Republike Hrvatske za razdoblje 2013. – 2015. godine. Polazište ima u ustavnim normama i međunarodnim konvencijama kojima je Republika Hrvatska pristupila, a temeljna načela migracijske politike su humanost i solidarnost. Osigurati migracijska kretanja u korist gospodarskog i socijalnog razvitka RH je svrha migracijske politike, a cilj je da sva državna tijela, kao i ostali dionici, pravodobno i usklađeno djeluju na pronalaženje djelotvornih odgovora na pozitivne i negativne učinke migracijskih kretanja.

Prioritet je identificiranje zajedničkih interesa s trećim državama i razvijanje migracijskih profila trećih država s ciljem razvoja kooperativne imigracijske politike, posebice u području borbe protiv neregularnih migracija. Osim naglašavanja potrebe politike održivog povratka, ističu se četiri osnovne vrste prekršaja koje čine stranci: nezakoniti prelazak državne granice, nezakoniti boravak, nezakoniti rad i neposjedovanje putne isprave te se bilježi trend porasta neregularnih migracija već duži niz godina. Zakonom o strancima se regulira rad i boravak regularnih migranata u Republici Hrvatskoj. Odredbe su usklađene s 22 pravna akta Europske unije koji se odnose na ulazak, boravak i zapošljavanje stranaca. Trenutno je na snazi Zakon o strancima iz 2018. godine, kao i Zakon o međunarodnoj i privremenoj zaštiti. Migracijska politika utvrđuje mjere koje je potrebno provesti u područjima vizne politike, statusnim pitanjima stranaca, stjecanju hrvatskog državljanstva, azila, integracijske politike i hrvatskog iseljeništva. U 2018. bilo je ukupno 26 029 doseljenih iz inozemstva; 6 256 u države Europske unije, a 39 515 odseljenih u inozemstvo; 30 715 u države Europske unije (DZS, 2018).

Već duže vrijeme priljev sirijskih izbjeglica preko Makedonije i Srbije u Europsku uniju poprimio je razmjere zbog kojih se u medijskim izvještavanjima i javnoj raspravi s pravom govori o izbjegličkoj krizi. O sudbini stotina tisuća izbjeglica, jednom kada dođu do svojih odredišta, još se uvijek nedovoljno raspravlja, što se uistinu može opravdati činjenicom da se države članice Europske unije, ali i one koje to (još) nisu nalaze usred prave humanitarne krize čiji je ishod teško predvidjeti. Početkom devedesetih godina prošloga stoljeća međunacionalni sukobi na prostorima bivše Jugoslavije doveli su do izbjegličkih valova iz Bosne i Hercegovine i Hrvatske prema Nizozemskoj, Njemačkoj, Velikoj Britaniji i skandinavskim državama, ali i ekonomske devastacije koja je potakla valove radnih imigranata prema državama članicama Unije.

Do prvih značajnih promjena u europskoj imigracijskoj politici dolazi krajem devedesetih godina prošloga stoljeća. Iako su se prvi dokumenti Europske komisije i direktive koje su se bavile pravima migranata pojavili dvadesetak godina ranije, činjenica je da su se odnosili uglavnom na migrante koji su bili državljani drugih država članica, a ne trećih zemalja, te da su nastajali u vrijeme kada su Unija i njezine države članice vodile tzv. "nultu imigracijsku politiku" nakon naftne krize u sedamdesetima. Međutim, tek je Ugovorom iz Amsterdama europska imigracijska politika dobila pravi zamah i počela se razvijati u smjeru koji će sve veći naglasak stavljati na ljudska prava i integraciju državljana trećih zemalja, a ne samo imigranata iz drugih država članica. Njime je propisano da će Vijeće u pet godina od potpisivanja (1997.) usvojiti mjere imigracijske politike koje se odnose na ulazak i boravak. Izbjeglička kriza u zadnjih nekoliko mjeseci najbolje je upozorila na potrebu za većom koordinacijom među državama članicama, ali i na jaz između europske i nacionalne razine u pogledu pitanja koja se tiču imigracije i azila. 

Iz ovog sažetog pregleda može se zaključiti da je u zadnjih 15 godina uspostavljen zakonski okvir imigracijske politike i njezinih provedbenih mehanizama na razini Unije.5 Međutim, nakon 2003. u nijednom političkom programskom dokumentu nije posvećeno toliko pozornosti nekom obliku državljanstva za imigrante iz trećih zemalja kao u Komunikaciji o imigraciji, integraciji i zapošljavanju iz te godine.

Europska unija u pitanju imigracijske politike nadležna je za utvrđivanje ulaska i boravka, za određivanje broja osoba iz trećih država koje dolaze s ciljem zapošljavanja te za borbu protiv nezakonite migracije, odnosno njena dužnost je poticanje država članica na poduzimanje mjera kako bi se spriječila i smanjila nezakonita migracija. Također Europska unija ovlaštena je za sklapanje sporazuma o ponovnom prihvatu u zemlju porijekla za one osobe koje ne ispune uvjete za prisutnost i boravak u nekoj od članica. Ciljevi Europske unije su utvrđivanje uravnoteženog pristupa imigraciji donošenjem ujednačene razine prava i obveza za zakonite imigrante koja će biti usporediva s pravima građana Europske unije, a važno je i spomenuti načelo solidarnosti koje govori da se imigracijska politika uređuje načelom solidarnosti i pravednom podjelom odgovornosti među članicama. Europski parlament aktivno podržava uvođenje europske imigracijske politike, poziva na potpuno poštovanje temeljnih prava i naglašava važnost rješavanja potreba najugroženijih, to su prvenstveno izbjeglice i maloljetnici, aktivno je uključen u donošenje zakonodavstva za o imigraciji, a 17. Prosinca 2014. usvojio je Rezoluciju o situaciji na Sredozemlju i potrebi za cjelovitim pristupom EU-a.

Prije više od četiri godine Europska se unija suočila sa iznimnim izazovom. U dvije godine oko dva milijuna ljudi stiglo je na njezine obale i granice u potrazi za utočištem ili novim životom, često riskirajući svoj život. Kako bi se spriječile daljnje pogibelji na Sredozemlju, EU je poduzela brze i odlučne mjere. Međutim u to vrijeme, EU nije imala zajedničku politiku upravljanja migracijama i sigurnosti granica. Vrlo je brzo postalo jasno da se države članice ne mogu samostalno nositi sa migracijskim izazovom, nego to je moguće samo sa zajedničkim europskim rješenjem. U svibnju 2015. Europska komisija predstavila je sveobuhvatni Europski migracijski program kojim će EU riješiti neposredne izazove i koji će biti instrument za srednjoročno i dugoročno bolje upravljanje migracijama, u područjima nezakonitih migracija, granica, azila i zakonitih migracija.

Napredak u okviru Europskog migracijskog programa najbolje se vidi u smanjenju nezakonitom prelasku granice, za što je bilo ključno partnerstvo sa trećim zemljama. Također program je pridonio spašavanju života, od 2015. godine bilo je 760 000 spašenih ljudi na Sredozemlju i 23 000 spašenih migranata u nigerijskoj pustinji. Žarišne točke su postavljenje kao operativni modeli za brzu u učinkovitu potporu. Financijska sredstva su se udvostručila i razvijen je program dobrovoljnog premještanja kojim se sele ljudi iz Italije i Grčke, u kojima se nalaze žarišne točke i smanjuje se pritisak na te zemlje. Nova Agencija za europsku graničnu i obalnu stražu pomagala je državama članicama u zaštiti vanjskih granica EU-a, jedna od tih država je i Hrvatska. EU pruža pomoć izbjeglicama i u trećim zemljama. Razvio se niz programa i projekata za pomoć izbjeglicama u Turskoj, Siriji, Libiji i Africi. Također Europska unija se aktivno bavi razbijanjem krijumčarskih mreža na svim rutama.

Grupa - studenti: Marijana Jurišić, Vedrana Katalinić, Anamarija Miloloža, Angelina Zatezalo i Lidija Pleša
Pravni fakultet Osijek, Studij socijalnog rada, 2. Godina
Kolegij: Uvod u sustav ljudskih prava