Sloboda imigracije i migranti

Slobodno kretanje i boravak osoba u Europskoj uniji temeljno je načelo na kojem počiva građanstvo Unije, a utvrđeno je Ugovorom iz Maastrichta 1992. godine. Navedenim ugovorom se promijenilo značenje slobodnog kretanja osoba. Naime, prve odredbe iz Ugovora o osnivanju Europske ekonomske zajednice su obuhvaćale samo slobodno kretanje radnika (uključujući zaposlenike i pružatelje usluga), a Ugovor iz Maastrichta je uveo pojam građanstva Europske Unije koji automatski dobiva svaki državljanin države članice. S druge strane, prema državljanima trećih zemalja i onima koji nisu članovi obitelji građana Europske Unije se primjenjuje imigracijska politika koja u posljednje vrijeme postaje tema mnogim raspravama.

Dalekosežnoj i sveobuhvatnoj europskoj imigracijskoj politici, koja počiva na solidarnosti, primarni je cilj uspostaviti uravnotežen pristup rješavanju pitanja zakonite i nezakonite imigracije. Europska unija nadležna je za utvrđivanje uvjeta ulaska i zakonitog boravka državljana trećih zemalja na teritoriju država članica, a države članice zadržavaju pravo određivanja broja osoba iz trećih zemalja koje će primiti, a koje ulaze na njihov teritorij u potrazi za poslom. Europska unija može poticati države članice i pomagati im pri poduzimanju mjera kojima bi se promicala integracija državljana trećih zemalja koji zakonito borave na njihovu teritoriju.

Također, zadaća je Europske unije da spriječi i smanji nezakonitu imigraciju, s naglaskom na djelotvornoj politici vraćanja imigranata kojom se istovremeno jamči poštovanje temeljnih prava. Pravilno upravljanje migracijskim tokovima podrazumijeva jamčenje pravednog postupanja s državljanima trećih zemalja koji zakonito borave u državama članicama, primjenu strožih mjera za suzbijanje nezakonite imigracije te promicanje bliske suradnje na svim područjima s državama koje nisu članice Europske unije. Cilj je Europske unije donošenje ujednačene razine prava i obveza za zakonite imigrante koja će biti usporediva s onom koja vrijedi za njezine građane.

Zakonodavstvo zemalja Europske Unije određuje ekonomsku neovisnost imigranata kao neophodan uvjet za njihovo prebivalište i stjecanje državljanstva. Za žrtve političkog ili vjerskog progona koje dolaze iz zemalja u kojima je diktatura ili koje su zahvaćene ratom, međunarodno pravo propisuje da u takvim slučajevima te osobe imaju pravo na azil, zdravstvenu zaštitu i njegu prve pomoći. Na političkoj razini zemlja podrijetla i zemlja odredišta mogu sklopiti bilateralne sporazume o pružanju migracije koji je programiran i kontroliran kako bi se zadovoljile potrebe rada u odredišnoj zemlji. Također, taj bilateralan sporazum učinit će proces imigracije u određenu zemlju definiranijim; definirat će se očekivanja i mogućnosti obiju strana. Konkretni razlozi zbog kojih osobe imigriraju u druge zemlje su: bolja ekonomska situacija, bolja politička situacija u određenoj zemlji, bolji prirodni uvjeti, vjerski razlozi – primjerice mogućnost obavljanja vjerskih obreda u imigracijskoj zemlji. Razlozi mogu biti i osobne prirode kao što je ideološki izbor, sentimentalni poput spajanja obitelji, obrazovanje (pohađanje škole ili fakulteta) ta traženje azila.

Nadalje, potrebno je naglasiti ulogu imigracijske politike u zaštiti prava migranata. U ovom području ističe se projekt pod imenom „People on the Move – Ljudi u pokretu“ koji sufinancira Europska Unija iz IPA 2010 sheme bespovratnih sredstava „Potpora organizacijama civilnog društva i praćenja provedbe politika jednakih mogućnosti i ostalih politika vezanih za anti-diskriminaciju. Cilj projekta je doprinijeti naporima institucija Republike Hrvatske u prevenciji i suzbijanju svih oblika diskriminacije i kršenja ljudskih prava kroz aktivnosti podizanja javne svijesti i izgradnje kapaciteta. Također se nastoji doprinijeti boljem razumijevanju problema diskriminacije s kojom se suočavaju svi pripadnici marginaliziranih skupina, posebno migranti. Putem aktivnosti se, također, promovira tolerancija i poštivanje ljudi drugih uvjerenja, religija, nacionalnosti i kultura, a putem edukativnih aktivnosti unapređuju se kapaciteti i profesionalne vještine ključnih dionika koji rade s tražiteljima azila, azilantima, osobama pod supsidijarnom zaštitom i ranjivim skupinama migranata. Kako bi se zaštitila prava migranata najvažnije je djelovati na području zabrane diskriminacije, olakšavanju integracije i poštivanju prava.

Zanimljivi su podaci iz 2018. godine kada se u Republiku Hrvatsku doselilo 26 029 osoba iz inozemstva najviše na područje Grada Zagreba i Splitsko-dalmatinske županije dok se 39 515 osoba odselilo u inozemstvo s područja Grada Zagreba, Osječko-baranjske županije i Vukovarsko-srijemske županije. Od navedenog ukupnog broja doseljenih i odseljenih osoba, 39,8% doseljenih je iz Bosne i Hercegovine dok je 55,0% Hrvata odselilo u Njemačku. Uzevši u obzir spolnu i dobnu strukturu, najveći udio odseljenih i doseljenih osoba čine muškarci u dobi od 20 do 39 godina.

Sve u svemu, razmatrajući imigracijsku politiku, zaključile smo kako postoje velike razlike u provođenju iste. Držimo da je politika osmišljena na dobar i kvalitetan način, no potreban je mehanizam kojim bi se kontroliralo praktično provođenje u svim zemljama. Primjerice, uzmemo li u obzir Njemačku i Mađarsku, jasno su vidljive razlike u pristupu migrantima i njihovim pravima. Naime, Njemačka skoro pa bezuvjetno odobrava pristup, prihvaća i integrira migrante, dok Mađarsku sve više karakterizira neljudskost u tom pogledu. Mišljenja smo da nitko, pa tako ni migranti, ne zaslužuje doček uz bodljikavu žicu, uskratu ljudskih prava i ignoriranje primarnih životnih potreba.

Grupa - studenti: Vedrana Arlavi, Ivana Copak, Mateja Novak, Jelena Vukmanović, Lara Rašić
Pravni fakultet Osijek, Studij socijalnog rada, 2. Godina
Kolegij: Uvod u sustav ljudskih prava