Pripadnost, povjerenje i integracija

U ovome kratkom eseju, pristupit ćemo pitanju integracije i naturalizacije, koje vidimo ključnim segmentima teorijskog, ali ono što je i možda važnije, praktičnog pristupa migracijama, posebice u svjetlu izazova koji pred Europu i Hrvatsku stavlja izbjeglička kriza. Osim pitanja samog prihvata izbjeglica, kao ključno, nameće se pitanje njihova statusa u zemljama domaćinima, te prava i obveza koje će se na njih odnositi, posebice u slučajevima gdje se može očekivati da će prihvaćeni izbjeglice u društvu ostati dugoročno, odnosno u situacijama izostanka moguće dobrovoljne repatrijacije po prestanku opasnosti u zemljama porijekla.

Pristup koji nudi filozofija politike, a to je pristup iz kojeg mi nastupamo, prvenstveno je teorijski. No, to nikako ne znači da nema dodirnih točaka s praktičnim djelovanjem i svakodnevnim radom s izbjeglicama u procesu njihove integracije u novo društvo. Da bismo znali koje modele integracije odabrati, a koji bi nam mogli pokazati kako raditi s novim članovima društva potrebno je vidjeti što tražimo – koji oblik integracije želimo postići. Teorijski okvir pruža upravo putokaz koji nam ukazuje prema čemu naše djelovanje treba težiti, može nam raščistiti ideje onoga što želimo postići, a naravno da će nam onda iskustva s terena puno bolje ukazati na to kako ćemo postići ono čemu težimo.

Uključivanje izbjeglica kao punopravne članove

Naravno, prvi korak od kojeg krećemo jest postojanje moralne i političke dužnosti uključenja dugoročno prihvaćenih izbjeglica u punopravno formalno članstvo zajednice, sa svim pripadajućim pravima i obvezama koje idu uz taj status. U suprotnom dobili bismo grupu osoba koji nemaju nikakvo pravo utjecati na političke procese koji duboko određuju njihove živote. U svakoj ustavnoj demokraciji tako nešto je duboko problematično. Pitanje zadobivanja punopravnog građanskog statusa usko je vezano uz šire pitanje integriranja u društvo koje ne uključuje samo formalna prava već osjećaj bivanja kod kuće u društvenom svijetu i osjećaj povjerenja prema drugim građanima koji je potreban za odnos građanske suradnje u oblikovanju društvene i političke zajednice. Integracija izbjeglica, te njihova posljedična naturalizacija, pokušat ćemo pokazati, igraju dvojaku ulogu u društvu, s jedne strane omogućuju ostvarenje dobrobiti pojedinca u zajednici koja je obično, barem donekle strana, te s druge, igraju važnu društvenu funkciju osiguravanja međusobnog povjerenja i stabilnosti u zajednici.

„Povjerenje u sustav“

Stabilno funkcioniranje demokratskih društava, prema brojnim autorima (vidi Miller, 2016), ovisi o stupnju povjerenja koje vlada među članovima, te prema dijeljenim društvenim i političkim institucijama. O međusobnom povjerenju ovisi i potpora pružanju važnih socijalnih usluga u društvu, poput zdravstva, socijalne skrbi ili pomoći, ali i ostalih usluga temeljenih na solidarnosti. Članovi zajednice, smatra se, bit će daleko skloniji pristati na redistribuciju resursa, primjerice kroz poreze, te djelovati demokratski, u kontekstima gdje vlada povjerenje u ostvarenje reciprociteta.

Prvo je pitanje, stoga – što je povjerenje? Radi se o višeznačnom i kompleksnom pojmu za koji nije lako pronaći definiciju, no koji sigurno uključuje: ustupanje određene kontrole nad vlastitim ili zajedničkim dobrom drugoj osobi; pružanje diskrecijske moći nad tim dobrom isključujući nadzor (koji je u suprotnosti s povjerenjem); te posjedovanje određenih informacija na temelju kojih se može predvidjeti ponašanje drugih, za razliku od slijepog vjerovanja. Ovaj je posljednji faktor od velike važnosti. Primjerice, informacijama o korupciji institucija stupanj nepovjerenja u njih se povećava; s druge strane, stupanj poštivanja pravila povećava se s informacijama o drugima koji ih poštuju. Naravno, ono što se nameće kao pitanje jest koja vrsta informacija nam je potrebna u kontekstu integracije izbjeglica, a da bi se razvio osjećaj povjerenja potreban za osjećaj društvene pripadnosti?

To je pitanje vezano uz oblik integracije kojem težimo, jer se upravo razvijanje međusobnog povjerenja može vidjeti kao jedan od njezinih važnijih ciljeva. Zato je važno vidjeti koji oblik integracije trebamo tražiti, koje su to informacije koje nam o ponašanju drugih trebaju za razvoj povjerenja.

Oblici integracije: kulturna, socijalna i građanska

Možemo razlikovati barem tri oblika integracije: socijalnu, kulturnu i građansku (vidi Miller, 2016). Kulturna je integracija najkontroverznija, jer pretpostavlja dijeljenje zajedničke kulture, vrijednosti i iskustava te kulturnog identiteta, a ukoliko se zahtijeva, može postati opresivnom te nepotrebnom u slučaju da se ostvari adekvatna građanska i društvena integracija. Ona pretpostavlja da će izbjeglice različitog kulturnog naslijeđa prepoznati i prihvatiti vrijednosti, simbole, obrasce ponašanja i institucije javne nacionalne kulture. A upravo se ta dijeljena kultura, uz nacionalni identitet, smatra glavnim sastojkom međusobnog povjerenja u zajednici, te se prema nekim autorima, upravo ona treba očuvati. Ipak, kulturna se integracija ne može zahtijevati u suvremenoj liberalnoj demokraciji, jer takvi poreci ne grade svoje institucije na homogenoj nacionalnoj kulturi, već pretpostavljaju da će pod slobodnim institucijama doći do pluralizma po pitanju načina života koji mogu biti i drugačiji od praksi većinske kulture i religije. Ovdje se, dakle, javlja problem kojeg valja imati na umu.

S jedne strane, povjerenje se u suvremenim pluralnim društvima ne može graditi na kulturnoj integraciji zbog pretpostavke kulturnog pluralizma. No, s druge strane, određena empirijska istraživanja ukazuju, iako ne konkluzivno, na to da kulturni pluralizam može dovesti do slabljenja društvenog povjerenja i stabilnosti.

Problem je u težnji da se razviju spone povjerenja, dok neki od načina na koji se povjerenje razvija mogu upravo biti prepreka za uspjeh tih veza u kontekstu integracije izbjeglica iz različitih kultura. U kontekstu prethodno navedenog, informacije o ponašanju drugih na temelju kojih stvaramo povjerenje ne mogu biti informacije o homogenoj dijeljenoj nacionalnoj kulturi, jer ona kao takva u liberalnim demokracijama ne može biti javni temelj političke zajednice. I u liberalnim demokracijama postojat će većinska kultura ili religija, ali ne kao politički projekt i politički uvjet za pripadanjem. Prihvaćanje kulturnog identiteta države domaćina nije u tom smislu ključno, već radije prihvaćanje društvenih i političkih institucija kao svojih, odnosno onih u kojima se snalazimo, kojima vjerujemo, i koje zastupaju naše interese (vidi Mason, 2010). Različite su politike na raspolaganju kako bi se ostvarila navedena institucijska integracija, dok se prethodno zagovarane politike kulturne asimilacije, sve više napuštaju (vidi Wilcox, 2004). Napuštanje tih politika ne znači borbu protiv svake vrste spontanog prihvaćanja većinske kulture. No bilo kakva izmjena kulturnog identiteta i kulturnih praksi pojedinaca treba proizlaziti iz njihovog autonomnog odabira, a ne zahtjeva od strane većinskog društva.

Prihvaćanje određenih dužnosti i obveza

Politike integracije ne zahtijevaju od pojedinaca plaćanje tako visoke cijene, kao što to traži asimilacija. Integracija pretpostavlja da će izbjeglice prihvatiti ispunjavanje određenih dužnosti i obveza prema društvu koje ih je prihvatilo, dok će društvo akomodirati neke od kulturnih obilježja samih izbjeglica, što uključuje određeni reciprocitet (vidi Miller, 2016). Ako prihvatimo takav oblik integracije onda govorimo o socijalnoj integraciji, koja se odnosi na oblike ponašanja i interakciju s drugima kroz niz različitih društvenih konteksta. Ono što je važno da bi se ona ostvarila nije samo razvoj bogate mreže društvenih odnosa nego već i odnosa koji su određene kvalitete, odnosno koji počivaju na poštovanju između pojedinaca koji su u relevantnom smislu jednaki.

O uspješnosti integracijskih politika države domaćina ovisi realizacija pripadnosti izbjeglica u društvo. Ako izbjeglice moraju skrivati vlastitu kulturu, ako su isključeni iz edukacijskih i ekonomskih prilika, ako ih se gleda s nepovjerenjem onda oni doista ne pripadaju kao punopravni članovi zajednice iako mogu imati formalni građanski status. Povjerenje se kroz socijalnu integraciju gradi na temelju upoznavanja pojedinaca koji su kulturno različiti, ali s kojima možemo surađivati, koje ne vidimo kao prijetnju te kojima je u konačnici stalo do zajedničkih projekata i suradnje. Prema tome, informacije potrebne za ovakav oblik povjerenja su drugačije od informacija potrebnih za povjerenje na kulturnoj osnovi.

Iz ovoga se naziru i pouke za praktičan rad na integraciji. Za ovdje opisanu socijalnu integraciju potrebno je upoznati i povezati različite ljude kroz različite tipove zajedničkih aktivnosti, omogućiti dijalog te dijeljenje određenog zajedničkog prostora. Ono što je ipak potrebno imati na umu, kao što je prethodno istaknuto, jest i to da ljudi imaju sklonost razvijati povjerenje prema kulturno sličnima. Zato je važno dovesti ljude na isti prostor kako bi se razbile te pristranosti, koje treba uzeti kao dane, te unatoč njima graditi modele integracije koji idu ka njihovom ublažavanju.

Strah od socijalne integracije?

Počeli smo s tezom da je politička integracija, odnosno zadobivanje punopravnog statusa cilj za izbjeglice i azilante koji dugoročno namjeravaju ostati u zemlji. Budući da taj status daje i pravo da se na jednakim osnovama uređuju političke institucije postaje jasno zašto je socijalna integracija ključna za povjerenje. Naime, kod pripadnika većinske kulture može se pojaviti nepovjerenje prema onima koji mogu politički utjecati na institucije, a sami ne osjećaju pripadnost zajednici ili imaju negativan stav prema njoj. Naravno, taj je stav nepovjerenja iracionalan jer je izbjeglica i azilanata premalo da bi mogli bitno utjecati na političke procese, ali strah nema uvijek racionalan uzrok. Zato je i važan rad na socijalnoj integraciji; da domicilni građani postanu svjesni kako drugi nisu prijetnja zajednici samo zbog drugačije kulture, ništa više nego što su to oni koji dijele nacionalnu kulturu i religiju, ali imaju različite političke stavove.

Socijalna integracija, koju ovdje ističemo, po mnogim je faktorima ključna za osjećaj pripadnosti važan za povjerenje, koje zato mora biti shvaćeno neovisno od etničke, kulturne ili religijske pripadnosti.

No, što jest pripadanje u ovom kontekstu i kakvu ulogu ona igra za samog izbjeglicu? Prema nekim autorima pripadnost je jedna od ključnih sposobnosti da formalna prava i materijalna dobra ljudi pretvore u kvalitetan život (vidi M. Nussbaum, 2007). S jedne strane, ona pretpostavlja mogućnost smislenog suživota s drugima uz sudjelovanje u različitim oblicima društvene interakcije, dok se s druge strane odnosi i na posjedovanje društvenog temelja samo-poštovanju, odnosno životu bez diskriminacije.

Mogućnost pripadanja definirana na ovaj način ključna je za mogućnost ostvarenja dostojanstvenog ljudskog života i dobrobiti pojedinaca. Pripadnost različitim društvenim grupama pretpostavlja važan segment identiteta pojedinca. Kulturni kontekst, te pripadnost različitim grupama, poput religijskih, umjetničkih, sportskih, ali i etničkih te nacionalnih, važna je za izgradnju društvenog identiteta. Jasno da identitet pojedinca ne treba shvaćati fiksno i u potpunosti definirano takvim pripadnostima. Upravo proces integracije treba omogućiti izbjeglicama razvitak sposobnosti pripadanja novom društvu.

Nemogućnost realizacije društvene pripadnosti

Neuspješna integracija, odnosno nemogućnost realizacije društvene pripadnosti može imati negativne posljedice ne samo po izbjeglice, već i društvenu stabilnost. S jedne strane, odbacivanje izbjeglica od strane zajednice, te nemogućnost da se ostvare kontakti koji su smisleni i temeljeni na međusobnom prepoznavanju, poštovanju i povjerenju; odbacivanje izbjeglica iz svakodnevnih aktivnosti, zaposlenja, različitih udruženja, ili javna osuda te negativno medijsko prezentiranje pojedinih segmenata kulture, identiteta ili religije izbjeglica, može rezultirati sve većim udaljavanjem od zajednice. Navedeno dovodi do štete za dobrobit pojedinaca, koji ne mogu ostvariti pripadnost u zajednici koja ih marginalizira, odbacuje i diskriminira, čime se direktno šteti i njihovom samo-poštovanju (vidi Čorkalo Biruški).

S druge strane, takva marginalizacija može dovesti do separacije i tenzija u društvu. Učvršćivanje i isticanje upravo posebno napadnutih segmenata identiteta izbjeglica može dovesti do netrpeljivosti i nevoljkosti da se ostvari pripadnost i integracija u društvo. Takvim djelovanjem koji su rezultat obrambenog mehanizma doista može doći do gubitka međusobnog povjerenja i potencijalnog konflikta unutar društva, što u ekstremnim situacijama može dovesti do upravo onih negativnih posljedica poput gubitka društvene stabilnosti na koje se pozivaju zagovornici kulturne asimilacije.

Iz tog je razloga ključan već ranije spomenuti reciprocitet koji osigurava socijalna integracija, a koji u jednosmjernom procesu asimilacije ne postoji. Integracija pretpostavlja i promjenu ponašanja većine kako bi se stvorila integrativna okolina za manjinske predstavnike. Šira zajednica mora prihvatiti neke promjene kako bi uistinu bila društvo stvoreno od strane svih pripadnika.

Društveni obrasci ponašanja u nekoj zajednici uvelike su određeni većinskom kulturom, pretežno religijom, što većinska zajednica mora osvijestiti. Primjerice, državni su praznici dijelom religijski čime jednoj religiji bitno olakšavaju organizaciju obreda. U kantinama se, primjerice, petkom jede riba što također ima korijen u religijskom običaju. Integracija bi na neki način trebala uključiti svijest o potrebi olakšavanja pripadanje pripadnicima drugih religija te potrebi prepoznavanja nekih obrazaca njihovog (religijskog) ponašanja. U kontekstu prehrane ne čini se nikakva šteta kada se označe jela koje sadrže određene sastojke ili kada lokalna zajednica olakša provedbu ili obilježavanje blagdana drugih religija. Načelo kojim takvo postupanje treba biti vođeno je konzistentnost – ono što se olakšava jednima zbog njihove kulture potrebno je (koliko je to moguće) osigurati i drugima na temelju njihove. Načelo konzistentnosti prisutno je i u nekim kontroverzama oko ženskih pokrivala za glavu, u kontekstu pripadnika islamske vjeroispovijesti. Što društvena integracija zahtijeva po tom pitanju? Odgovor, naravno, nije jednostavan. No, zasigurno maramu ne bi trebalo zabraniti na temelju toga što predstavlja znak odanosti islamskim vrijednostima. Problem marame može biti povezanost uz simbol podređenosti žena. No, u tom slučaju problem nije sama marama – kao simbol pripadnosti vjeri – već upravo podređenost nekih od pripadnika društva. Osiguravanje ravnopravnosti svih članova zajednice, neovisno o kulturnoj pripadnosti, treba se postizati različitim mjerama i mehanizmima, poput obrazovanja ili mogućnosti ekonomske nezavisnosti, a ne fokusirajući se na odjevne predmete koji simboliziraju pripadnost drugoj kulturi.

Takvim se problemima treba prići konzistentno i cjelovito, na način da se odnose na cijelo društvo, a ne kroz mehanizme marginalizacije i diskriminacije, koji će nepravedno stigmatizirati određene skupine, čineći realizaciju njihove pune pripadnosti u društvo oslabljenom.

Ostvarenje pripadnosti zajednici, dakle, čini se kao ključan segment rasprave o izbjeglištvu. Pripadanje u ovom kontekstu, nastojali smo pokazati, pretpostavlja i formalno članstvo u zajednici, odnosno zadobivanje formalnog statusa, ali i određeni stupanj integracije u društvo. S obzirom da se integracija tiče bitnih aspekata života, društvenih i kulturnih obrazaca izbjeglica, te njihovog društvenog identiteta, ali i zajednice domaćina, politike koje je reguliraju trebaju biti adekvatno izbalansirane, te uzimati u obzir demokratske i liberalne vrijednosti, s fokusom na potrebe i zahtjeve zajednice, ali i izbjeglica, a kako bi se osigurala njihova dobrobit, ostvarilo pripadanje zajednici, te posljedično i stabilno funkcioniranje društva.

Nebojša Zelić, doc.dr.sc.

Tamara Crnko, mag. kulturologije

Odsjek za filozofiju

Filozofski fakultet

Sveučilište u Rijeci