Integracija migranata u hrvatsko društvo - pravni okvir

U nedostatku jedinstvene definicije pojma integracije brojna istraživanja procesa integracije fokusiraju se na postojanje različitih dimenzija integracije, koje sadrže različite indikatore integracijskog procesa za mjerenje stupnja prihvaćenosti migranata u receptivno društvo. Jedna od tih dimenzija i pravno-politička.

Kada je riječ o pravnom okviru Republike za integraciju migranata, njega čine relevantne odredbe Ustava RH, relevantni ratificirani međunarodni ugovori te odgovarajući zakoni i podzakonski propisi. Imajući u vidu da je RH harmonizirala svoje zakonodavstvo s acquis communaitaireom Europske unije i članica je EU, u nastavku rada bit će prikazan i kratak prikaz okvira Europske unije za integraciju migranata.

Jamstvo ljudskih prava i temeljnih sloboda

Općenito se može istaknuti kako je važnost ustavnih jamstava ljudskih prava i temeljnih sloboda naglašena u Ustavu Republike Hrvatske kako mjestom koje relevantno poglavlje ima u strukturi ustavnog teksta, tako i opsegom koji navedena jamstva imaju u cjelini ustavnog teksta. Treća cjelina Ustava podijeljena je u tri odjeljka: 1) Zajedničke odredbe; 2) Osobne i političke slobode i prava, te 3) Gospodarska, socijalna i kulturna prava.

Temeljno pravno načelo o jednakosti svih ljudi, kako državljana, tako i stranaca, u pogledu korištenja njihovim pravima sadržano je u čl. 14. Ustava, kojim se zabranjuje diskriminacija ljudskih bića po bilo kojoj osnovi, odnosno neovisno o rasi, boji kože, spolu, jeziku, političkom ili drugom uvjerenju, nacionalnom ili socijalnom podrijetlu, imovini, rođenju, naobrazbi, društvenom položaju ili drugim osobinama, Ovo načelo dodatno je naglašeno u drugom stavku istog članka prema kojemu su svi pred zakonom jednaki. U skladu s čl. 16. Ustava ljudska prava se mogu ograničiti samo zakonom, i to u cilju zaštite sloboda i prava drugih ljudi, te zaštite pravnog poretka, javnog morala i zdravlja, s tim da svako takvo ograničenje mora biti razmjerno naravi potrebe za ograničenjem u svakom pojedinom slučaju.

Drugim odjeljkom III. Glave Ustava zajamčene su osobne i političke slobode i prava, uključujući pravo na život, slobodu i integritet osobnosti, zabranu mučenja i prisilnog rada, nepovredivost doma, slobodu mišljenja i izražavanja misli, slobodu vjeroispovijedi, itd. Na ovaj se odjeljak nadovezuje odjeljak o jamstvima gospodarskih, socijalnih i kulturnih prava, među kojima su pravo vlasništva, pravo na rad, pravo na socijalnu sigurnost i socijalno osiguranje, pravo na zdravstvenu zaštitu, pravo na obrazovanje, itd.
Posebno ističemo kako su temeljem Ustava svi državljani i stranci jednaki pred sudovima i drugim državnim i inim tijelima koja imaju javne ovlasti. Sukladno čl. 32. Ustava svatko tko se zakonito nalazi na teritoriju Republike Hrvatske ima pravo slobodno se kretati i birati boravište, a pravo kretanja na teritoriju Republike Hrvatske, pravo ulaska u nju i izlaska iz nje može se iznimno ograničiti zakonom ukoliko je to nužno radi zaštite pravnog poretka, ili zdravlja, te prava i sloboda drugih. Stranim državljanima i osobama bez državljanstva jamči se također pravo utočišta u RH, osim ako su progonjeni za nepolitične zločine i djelatnosti suprotne temeljnim načelima međunarodnog prava. Ukoliko se stranac zakonito nalazi na teritoriju Republike Hrvatske ne može biti protjeran ili izručen drugoj državi, osim kada se mora izvršiti odluka donesena u skladu s međunarodnim ugovorom ili zakonom.

Konačno, bitno je istaknuti kako su čl. 3. Ustava Republike Hrvatske u popis najviših vrednota ustavnog poretka i temelja za tumačenje Ustava uvršteni i jednakost (kao jednakost svih ljudi pred zakonom) i poštivanje prava čovjeka (kao osnovica djelovanja državnih i drugih tijela, ali i odnosa među pojedincima u društvu ).

Međunarodna zaštita izbjeglica

Imajući u vidu kako su, prema čl. 141. Ustava Republike Hrvatske, međunarodni ugovori koji su sklopljeni i potvrđeni u skladu s Ustavom i objavljeni, a koji su na snazi, dio unutarnjega pravnog poretka RH s nadzakonskom pravom snagom, valja istaknuti kako su međunarodni standardi koji se odnose na ljudska prava migranata i njihovu integraciju dio brojnih međunarodnih dokumenata, od Opće deklaracije o ljudskim pravima, (1948.) preko Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima (1966.) i Međunarodnog pakta o gospodarskim, socijalnim i kulturnim pravima (1966.), do Konvencije protiv mučenja i drugih okrutnih, neljudskih i ponižavajućih postupanja i kažnjavanja (1984.) i Konvencije o pravima djeteta (1989.). Naravno, ovi su dokumenti dopunjeni europskim regionalnim okvirom, pri čemu ističemo Konvenciju Vijeća Europe za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (1950.) i Europsku konvenciju za sprječavanje mučenja i neljudskog ili ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja (1987.), s pripadajućim protokolima.

Središnje mjesto u međunarodnoj zaštiti izbjeglica općenito ima Konvencija o statusu izbjeglica (1951.) s pripadajućim protokolom (1967. ), koja objedinjuje međunarodne dokumente iz prethodnog razdoblja koji se odnose na izbjeglice, odnosno predstavlja kodifikaciju prava izbjeglica na međunarodnoj razini. Konvencija se temelji na čl. 14. Opće deklaracije o ljudskim pravima, prema kojemu svatko pred progonom ima pravo tražiti i dobiti utočište (azil) u drugim zemljama. Osim što pruža (već spomenutu) jedinstvenu definiciju pojma izbjeglice, kao osobe koja se zbog osnovanog straha od proganjanja radi svoje rase, vjere, nacionalnosti, pripadnosti određenoj društvenoj skupini ili političkog mišljenja, ne može ili ne želi vratiti u svoju državu podrijetla (čl. 1.), važnost Konvencije ogleda se i u tome što se ona zasniva na temeljnim načelima zabrane diskriminacije, kažnjavanja i protjerivanja, te utvrđuje minimalne standarde postupanja s izbjeglicama. Tako se, sukladno čl. 3. Konvencije, odredbe Konvencije primjenjuju bez diskriminacije obzirom na rasu, vjeru ili državu podrijetla.

Nadalje, Konvencija utvrđuje da izbjeglice ne smiju, uz posebne iznimke, biti kažnjene za nezakonit ulazak ili boravak u zemlji. Naime, sukladno čl. 31. Konvencije, zabranjeno je izreći kazne zbog nezakonitoga ulaska ili boravka u zemlji izbjeglicama koje su došle izravno s područja gdje je ugrožen njihov život ili sloboda, a ušle su ili se nalaze na području zemlje bez dozvole i pri tome su se bez odgode javile vlastima, te predočile valjanje razloge nezakonitog ulaska ili boravka u zemlji. Također je važno istaknuti kako Konvencija predviđa mehanizme protiv prisilnog udaljenja ili vraćanja. Naime, prema čl. 32. Konvencije država ne smije udaljiti izbjeglicu koja zakonito boravi na njezinom teritoriju, osim u slučaju ugroze nacionalne sigurnosti ili javnog reda.

Nadalje, prisilno udaljenje može se provesti samo nakon odluke koja je sukladna zakonu, a država je dužna dati odgovarajući razuman rok izbjeglici kako bi mogla zatražiti dozvolu za ulazak u drugu zemlju. Načelo zabrane prisilnog vraćanja (''non-refoulement'') ugrađeno je u čl. 33. Konvencije, prema kojemu nijedna država ni na koji način ne smije protjerati niti vratiti izbjeglicu na područje gdje bi njezin život ili sloboda bili ugroženi zbog njene rasne, vjerske ili nacionalne pripadnosti, ili zbog pripadnosti određenoj društvenoj skupini, ili zbog političkog mišljenja.

Konačno, Konvencija utvrđuje temeljne standarde postupanja s izbjeglicama te jamči set prava koja uključuju pravo na pristup sudovima (čl. 16.), pravo na obrazovanje (čl. 22.), pravo na plaćeno zaposlenje (čl. 17.), pravo na stanovanje (čl. 21.), pravo na socijalno osiguranje (čl. 24.), itd. Posebno valja izdvojiti čl. 34. Konvencije, prema kojemu su države dužne u najvećoj mogućoj mjeri omogućiti asimilaciju i prirođenje izbjeglica.

Povelja Europske unije o temeljnim pravima sadrži cijeli niz ljudskih prava i sloboda, poput zabrane diskriminacije po bilo kojoj osnovi, zabrane mučenja i nečovječnog postupanja i kažnjavanja, prava na obrazovanje, prava na rad, prava na azil, itd. Upravo ova Povelja je temelj na kojemu je izgrađena europska integracijska politika. U osnivačkim ugovorima Europske unije integracija migranata se ne spominje, a jedino Amsterdamski ugovor (1997.) sadrži dvije odredbe koje se implicitno odnose na integraciju. Riječ je o čl. 73k, u kojemu se navodi obveza Vijeća da u roku od pet godina usvoji mjere integracijske politike, među kojima se ističu uvjeti ulaska i boravka migranata i standardne procedure koje države članice trebaju promatrati u vezi s viznim režimom, boravišnim dozvolama i spajanjem obitelji.

Prvi osnivački ugovor koji eksplicitno spominje integraciju je Lisabonski ugovor (2007.). Naime, u čl. 79. st. 4. Lisabonskog ugovora navodi se kako Europski parlament i Vijeće, odlučujući u skladu s redovnim zakonodavnim postupkom, mogu utvrditi mjere kojima se potiče i podupire djelovanje država članica s ciljem promicanja integracije državljana trećih zemalja koji zakonito borave na njihovom području, pri čemu je isključeno bilo kakvo usklađivanje propisa država članica.
Integracijske politike

Za razliku od migracijske politike, koja spada pod tzv. prvi stup, integracijske politike potpadaju pod tzv. treći stup, odnosno nisu obvezujuće za države članice. Međutim, iako su europske integracijske politike u nadležnosti država članica, Europska unija je razvila zajednički okvir za integraciju državljana trećih država. Iako su pojedini aspekti integracije naglašeni još u nekim starijim dokumentima (poput Europske socijalne povelje iz 1961.), potreba zajedničkog pristupa integraciji državljana trećih zemalja postaje naglašenija donošenjem zaključaka sa sastanka Europskog vijeća u Tampereu (1999.), u skladu s kojima je Europska komisija usvojila Priopćenje o imigracijskoj politici (2000.), u kojemu se izloženi daljnji ciljevi i planovi razvoja integracijske politike.

U tom se dokumenta naglašava kako su migracije multidimenzionalni fenomen koji ima pravne, društvene i političke učinke, te kako razvijanje zajedničke politike stoga implicira definiranje odgovarajuće politike. Unutar tog okvira Europska komisija zagovara tzv. horizontalni pristup integraciji, koji uključuje partnerski odnos državne, regionalne i lokalne vlasti, te civilnog društva u cilju maksimalizacije pozitivnih učinaka integracije. Također, ovim se dokumentom naglašava kako proaktivna migracijska politika podrazumijeva, inter alia, i borbu protiv diskriminacije, ksenofobije i rasizma, borbu protiv ilegalnih migracija, trgovanja i krijumčarenja ljudima, te partnerstvo sa državom podrijetla migranata.

Europska integracijska politika – holistički pristup integraciji

Temelj za daljnji razvoj europske integracijske politike čini Priopćenje o imigraciji, integraciji i zapošljavanju (2003.), u kojemu su, inter alia, navedene mjere koje je potrebo poduzeti u cilju jačanja koordinacije integracijskih politika. U skladu s tim, u III. dijelu ovog dokumenta zagovara se holistički pristup integraciji koji uzima u obzir ne samo ekonomske i socijalne aspekte integracije, nego i pitanja vezana uz kulturnu i religioznu različitost, državljanstvo, participaciju i politička prava. Kao glavni elementi holističkog integracijskog procesa navedeni su: 1) integracija u tržište rada; 2) obrazovanje i jezične vještine; 3) stanovanje i urbana pitanja; 4) zdravlje i socijalne službe; 5) društveni i kulturni okoliš, te 6) nacionalnost, državljanstvo i poštivanje različitosti. Ipak, valja naglasiti kako u ovo vrijeme još uvijek integracijska politika nije bila zamišljena kao zajednička svim državama članicama.

Daljnji korak prema zajedničkoj integracijskoj politici predstavljaju Zajednička temeljna načela integracije (2004.), dokument čiji je cilj pomoći državama članicama u formiranju integracijskih politika. U tom kontekstu navodi se slijedećih jedanaest zajedničkih temeljenih načela integracije: 1) integracija kao dvosmjeran dinamičan proces uzajamne akomodacije migranata i stanovnika država članica; 2) poštivanje temeljnih vrijednosti Europske unije; 3) zapošljavanje kao ključni element integracijskog procesa i centralni za participaciju migranata; 4) temeljno poznavanje jezika, povijesti, kulture i institucija; 5) napori u obrazovanju kao kritično važan element pripreme migranata na participaciju u društvu; 6) pristup migranata institucijama, javnim i privatnim uslugama; 7) frekventna interakcija između migranata i građana država članica (zajednički forumi, interkulturalni dijalog, edukacija o migrantima i njihovoj kulturi, stimuliranje životnih uvjeta u urbanoj sredini); 8) sloboda vjeroispovijedi i kulture; 9) politička participacija migranata; 10) uključivanje integracijske politike i mjera u relevantna područja javnih politika, te 11) kontrola i evaluacija uspješnosti provođenja integracijske politike.

Primjetno je kako je sadržajni fokus ovih jedanaest načela na migrantima kao svojevrsnim objektima integracijskog procesa, od kojih se očekuju odgovarajuća, odnosno poželjna ponašanja. Negativna karakteristika ovog dokumenta svakako je i pristup integracijskom procesu ''odozgo'', a ne ''odozdo'', iako se deklarativno podupire participacija migranata u kreiranju integracijskih politika,

Navedena su načela dalje razvijena kroz niz praktičnih mjera sadržanih u Zajedničkom programu za integraciju državljana trećih zemalja (2005.). Navedeni je dokument usmjeren na usvajanje koherentnog pristupa integraciji na razini Unije, te se u njemu posebna pažnja posvećuje 10. i 11. zajedničkom temeljnom načelu. U tom smislu, za ostvarivanje 10. načela (uključivanje integracijske politike i mjera u relevantna područja javnih politika), predlažu se mjere na razini država članica (primjerice, jačanje kapaciteta koordinacije nacionalne integracijske strategije na različitim razinama vlasti, poklanjanje dužne pažnje rodnoj jednakosti i specifičnim potrebama mladima i djeci migrantima) i na razini EU (primjerice, razvijanje suradnje između institucija i službi odgovornih za integraciju, ugradnja integracijskih ciljeva u relevantne europske programe). Također, i za ostvarivanje 11. načela (kontrola i evaluacija uspješnosti provođenja integracijske politike) također se navode mjere na razini država članica (primjerice, jačanje kapaciteta za nadzor i evaluaciju integracijskih politika, jačanje kapaciteta za prikupljanje, analizu i diseminaciju statističkih podataka vezanih uz integraciju), te mjere na razini Europsku unije (primjerice, razvoj statističkih alata i zajedničkih indikatora).

Kao konkretne praktične mjere za integraciju navode se nacionalna kontakt-točka za integraciju, priručnik o integraciji, izrada web-stranice o integraciji, uspostavljanje Europskog integracijskog foruma, te godišnje izvješće Komisije o migraciji i integraciji. Ipak, i u ovom je dokumentu i dalje prisutan odnos prema migrantima kao objektima integracijskog procesa.

Nadalje, u Stockholmskom programu (2009.-2014.) priznaje se kako povećana mobilnost osoba može imati pozitivne učinke na sve dionike procesa i kako su potrebno uložiti ozbiljne napore na izgradnji i jačanju dijaloga i partnerstva između Europske unije i trećih država, regija i organizacija. Također, naglašava se potreba harmonizacije integracijske politike s drugim relevantnim područjima, kao što su zapošljavanje, obrazovanje i socijalna uključenost migranata.

Nove integracijske politike

Uslijedio je novi val usvajanja dokumenata u području integracije, među kojima se ističe već spomenuti Europski program za integraciju državljana trećih zemalja (2011.), koji integraciju shvaća kao način realizacije potencijala migracije. Ovim se dokumentom konačno zagovara pristup integraciji ''odozdo'', te se u tom kontekstu predlažu mjere za integraciju fokusirane u tri glavna područja: 1) integracija kroz participaciju (s aktivnostima: društveno-ekonomski doprinos migranata na području participacije na tržištu rada, napori u obrazovnom sustavu, osiguranje boljih životnih uvjeta, boljeg korištenja europskih fondova, te poštivanje općih vrednota i temeljnih ljudskih prava); 2) više aktivnosti na lokalnoj razini (s aktivnostima: adresiranje nepovoljnog položaja urbanih područja, poboljšavanje višerazinske suradnje, financijska podrška Unije lokalnim aktivnostima), te 3) uključivanje države podrijetla.

Iako je problematika integracije migranata bila djelomično obuhvaćena (i) s nekoliko dokumenata usvojenih u razdoblju između 2011. i 2016. godine, pri čemu posebno izdvajamo Priopćenje Europske komisije Put k ostvarenju otvorene i sigurne Europe iz 2014. i Europski migracijski program iz 2015., jedan od važnijih i relativno recentnijih dokumenata je Akcijski plan za integraciju državljana trećih zemalja (2016.), koji predstavlja zajednički okvir za podršku naporima država članica na području integracijskih politika.

U cilju stvaranja ''kohezivnog društva'', ovaj dokument usvojen za dvogodišnje razdoblje kao prioritetne mjere za povećanje uspješnosti integracijske politike izdvaja: mjere prije odlaska i prije dolaska, obrazovanje, integraciju u tržište rada, pristup temeljnim uslugama, kao što su smještaj i zdravstvena zaštita, te aktivna participacija i socijalna uključenost, odnosno sudjelovanje u kreiranju i implementaciji integracijskih politika.
Konačno, iako je područje integracije prepušteno državama članicama Europske unije, na razini Unije doneseno je nekoliko direktiva vezano uz integraciju, koje je u svoje nacionalno zakonodavstvo prenijela i Republika Hrvatska.

Integracijska politika u RH

Već spomenuta harmonizacija hrvatskog zakonodavstva s acquis communaitaireom EU imala je neupitan značaj za razvoj hrvatske integracijske politike. Rezultat tog procesa su novousvojeni ili izmijenjeni i dopunjeni propisi, tako da danas hrvatski zakonski okvir za integraciju migranata čini nekoliko zakona i niz podzakonskih propisa. Tako, primjerice, Zakon o strancima propisuje uvjeta ulaska, kretanja, boravka i rada državljana trećih zemalja i državljana država članica Europskog gospodarskog prostora i članova njihovih obitelji, te uvjeti rada i prava upućenih radnika u Republiku Hrvatsku, dok Zakon o hrvatskom državljanstvu uređuje hrvatsko državljanstvo, odnosno pretpostavke za njegovo stjecanje i prestanak.

Krovni zakon za integraciju migranata je Zakon o međunarodnoj i privremenoj zaštiti, koji je zamijenio do 1. srpnja 2015. važeći Zakon o azilu. Ovim se Zakonom uređuju načela, uvjeti i postupak odobrenja međunarodne i privremene zaštite, status, prava i obveze tražitelja međunarodne zaštite, azilanata, stranaca pod supsidijarnom i privremenom zaštitom, te uvjeti i postupak poništenja i prestanak azila, te supsidijarne privremene zaštite. Navedenim su Zakonom, dakle, regulirana prava i obveze tri kategorije osoba: 1) tražitelja međunarodne zaštite (koji je definiran u čl. 4. Zakona kao državljanin treće zemlje ili osoba bez državljanstva koja izrazi namjeru za podnošenje zahtjeva za međunarodnu zaštitu do izvršnosti odluke o zahtjevu, a iznimno i državljanina države članice Europske unije kada je to propisano Protokolom 24. Lisabonskog ugovora); 2) azilanta i stranca pod supsidijarnom zaštitom (s tim da je azilant u čl. 4. Zakona definiran kao izbjeglica u smislu Konvencije o statusu izbjeglica iz 1951., kojoj je priznat azil, dok je stranac pod supsidijarnom zaštitom definiran kao državljanin treće zemlje ili osoba bez državljanstva kojoj je priznata supsidijarna zaštita), te 3) stranca pod privremenom zaštitom (koji je u čl. 4. Zakona definiran kao državljanin treće zemlje ili osoba bez državljanstva kojemu je odobrena privremena zaštita).

U čl. 52. Zakona navedeno je koja prava (i obveze) imaju tražitelji međunarodne zaštite: a) pravo na boravak; b) slobodu kretanja; c) osiguranje odgovarajućih materijalnih uvjeta prihvata; d) pravo na zdravstvenu zaštitu; e) pravo na osnovno i srednje obrazovanje; f) pravo na informacije; g) pravo na pravno savjetovanje; h) pravo na besplatnu pravnu pomoć; i) slobodu vjeroispovijedi; j) pravo na rad, te k) pravo na isprave.

Što se tiče prava (i obveza) azilanta i stranca pod supsidijarnom zaštitom, koji svoj status stječu danom uručenja odluke o odobrenju međunarodne zaštite, ista su navedena u čl. 64. Zakona i obuhvaćaju: a) pravo na boravak u Republici Hrvatskoj; b) pravo na spajanje obitelji; c) pravo na smještaj; d) pravo na rad; e) pravo na zdravstvenu zaštitu; f) pravo na obrazovanje; g) slobodu vjeroispovijedi; i) pravo na besplatnu pravnu pomoć; j) pravo na socijalnu skrb; k) pravo na pomoć pri integraciji u društvo; l) pravo na vlasništvo nekretnine sukladno Konvenciji iz 1951., te m) pravo na stjecanje hrvatskog državljanstva sukladno propisima koji reguliraju stjecanje državljanstva.

Prava stranaca u RH – pravo na pomoć pri uključivanju u društvo

Iz seta nabrojanih i zajamčenih prava posebno izdvajamo pravo na pomoć pri integraciju u društvo. Naime, ovo je pravo regulirano čl. 76. Zakona i ono podrazumijeva da azilant i stranac pod supsidijarnom zaštitom imaju pravo na pomoć pri uključivanju u društvo u maksimalnom trajanju od tri godine od uručenja odluke, s tim da pomoć pri uključivanju u društvo obuhvaća slijedeća tri područja: 1) izradu plana integracije obzirom na individualne potrebe, znanja, sposobnosti i vještine azilanta i stranca pod supsidijarnom zaštitom; 2) pružanje pomoći u cilju ostvarivanja izrađenog plana, te 3) nadzor nad izvršenjem plana.
Konačno, Zakonom su regulirana i prava (i obveze) stranca pod privremenom zaštitom. Sukladno čl. 83. Zakona, stranac pod privremenom zaštitom ima slijedeća prava: a) pravo na boravak (za vrijeme trajanja privremene zaštite); b) pravo na iskaznicu; c) pravo na osnovna sredstva za život i smještaj; d) pravo na zdravstvenu zaštitu; e) pravo na osnovno i srednje obrazovanje (pod istim uvjetima kao hrvatski državljani); f) pravo na informacije o pravima i obvezama; g) pravo na rad; h) pravo na spajanje obitelji, te i) slobodu vjeroispovijedi.

Razrada navedenih prava predmet je normiranja niza zakona i podzakonskih propisa. Tako se, primjerice, prava iz sustava socijalne skrbi razrađuju u Zakonu o socijalnoj skrbi (prema kojemu azilanti i stranci pod supsidijarnom zaštitom ostvaruju sva prava u sustavu socijalne skrbi u jednakom opsegu kao i hrvatski državljani s prebivalištem u Republici Hrvatskoj ), Zakonu o doplatku za djecu i Zakonu o rodiljnim i roditeljskim potporama, dok se pravo na obrazovanje razrađuje u Zakonu o odgoju i obrazovanju u osnovnoj i srednjoj školi (prema kojemu tražitelji azila i stranci pod zaštitom imaju pravo na osnovno i srednje obrazovanje).

Što se tiče provedbenih dokumenata valja istaknuti kako je u svrhu reguliranja migracijskih kretanja u Hrvatskoj i u okviru procesa pridruživanja Europskoj uniji usvojena Migracijska politika Republike Hrvatske za razdoblje od 2013. do 2015. godine, čiji sastavni dio čini integracija stranaca u hrvatsko društvo, definirana kao ''dinamičan, dvosmjeran proces međusobne prilagodbe kako stranaca, tako i hrvatskih državljana''. Ovaj dokument navodi set mjera za uklanjanje prepreka kod ostvarivanja prava u području integracije. Pet integracijskih mjera predviđenih Migracijskom politikom tako uključuju: 1) izradu prijedloga za imenovanje Stalnog povjerenstva za provedbu integracije stranaca; 2) imenovanje Radne skupine za operativnu provedbu zadaća Stalnog povjerenstva; izradu akcijskog plana za uklanjanje prepreka kod ostvarivanja prava u području integracije; 4) aktivnosti koje imaju za cilj podizanje javne svijesti o različitim aspektima i uzročno-posljedičnim pojavama migracijskih kretanja, te 5) provedbu Nastavnog plana i programa hrvatskog jezika za osobe starije od 15 godina na razini svih županija.

Na temelju ovog dokumenta izrađen je Akcijski plan za uklanjanje prepreka u ostvarivanju pojedinih prava u području integracije stranaca za razdoblje od 2013. do 2015. godine.

Akcijski plan za integraciju osoba kojima je odobrena međunarodna zaštita 2017-2019

Nadalje, u svibnju 2017. Ured za ljudska prava i prava nacionalnih manjina Vlade Republike Hrvatske usvojio je Akcijski plan za integraciju osoba kojima je odobrena međunarodna zaštita za razdoblje od 2017. do 2019. godine, kojim su predviđene mjere za integraciju u slijedećih sedam područja: 1) socijalna skrb i zdravstvena zaštita; 2) smještaj i stanovanje; 3) učenje jezika i obrazovanje; 4) zapošljavanje; 5) međunarodna suradnja; 6) međuresorna suradnja, te 7) senzibilizacija javnosti i stručnih djelatnika o osobama kojima je odobrena međunarodna zaštita.

Od ostalih dokumenata izdvojit ćemo još samo Nacionalni program zaštite i promicanja ljudskih prava za razdoblje od 2013. do 2016. godine, koji među prioritetnim područjima navodi i unaprjeđenje integracije azilanata i stranaca pod supsidijarnom zaštitom.

izv.prof.dr.sc. Anita Blagojević

Katedra ustavnog i europskog prava

Pravni fakultet 

Sveučilište u Osijeku