Pandemija koronavirusa suočila je ne samo hrvatsko društvo nego i čitavi svijet s izazovima koji su donedavno bili upravo nezamislivi. Kako bi se spriječilo širenje virusa, različite su države pribjegle različitim strategijama, a jedna od njih je u mnogim državama bila zatvaranje vrtića i škola i svih drugih obrazovnih institucija, uključujući i fakultete, te prebacivanje čitavoga nastavnog procesa u virtualni svijet online nastave. U Hrvatskoj, kao i brojnim drugim državama u svijetu, u poučavanje djece su se uključile televizijske kuće sa specijaliziranim programima. U Hrvatskoj je tako Škola na trećem bila dnevna virtualna učionica za djecu od 1. do 4. razreda osnovne škole. Viši razredi osnovne škole te srednjoškolci prolazili su nastavni proces bivajući satima uz svoja računala, a nastavnici su organizacijom virtualnih učionica i korištenjem različitih internetskih platformi nastojati ublažiti udarac nemogućnosti organiziranja nastave u djeci prirodnom okružju – školi.

Slobodno kretanje i boravak osoba u Europskoj uniji temeljno je načelo na kojem počiva građanstvo Unije, a utvrđeno je Ugovorom iz Maastrichta 1992. godine. Navedenim ugovorom se promijenilo značenje slobodnog kretanja osoba. Naime, prve odredbe iz Ugovora o osnivanju Europske ekonomske zajednice su obuhvaćale samo slobodno kretanje radnika (uključujući zaposlenike i pružatelje usluga), a Ugovor iz Maastrichta je uveo pojam građanstva Europske Unije koji automatski dobiva svaki državljanin države članice. S druge strane, prema državljanima trećih zemalja i onima koji nisu članovi obitelji građana Europske Unije se primjenjuje imigracijska politika koja u posljednje vrijeme postaje tema mnogim raspravama.

Polazeći od pretpostavke da je rješenje političkog, pravnog, kulturnog i društvenog položaja manjina u nekom društvu mjerilo demokratizacije i modernizacije tog društva, odnos prema migrantima mjerilo je stupnja svijesti o tome da poštivanje univerzalnih ljudskih prava, određenih u dokumentima UN-a, podrazumijeva i pravo migranata na razvoj i na to da ne žive u siromaštvu. Moderna društva omogućuju da ljudska prava postanu zajednička svima.

Migracijske politike, na čiju važnost želimo skrenuti pozornost, ponukani trenutnom situacijom i ograničavanjem određenih ljudskih prava, poput kretanja, svakodnevna je tema i medija. Sam pojam migracije dolazi od latinske riječi migratio, seoba ili putovanje te nam takva konstatacija daje dobar uvod u ono o čemu ćemo pokušati dati širu sliku.

2015. godine, veliki broj migranata je prešao iz različitih dijelova zapadne Azije, preko Sredozemnog mora ili preko jugoistočne Europe u zemlje Europske Unije. Najveći dio migranata je migrirao zbog socioekonomskih razloga. Isto tako, veći dio migranata je bježao iz dijelova zapadne Azije zahvaćenih ratom (Sirija, Afganistan, Irak). Taj događaj je bio popraćen s medijima iz različitih dijelova Europe i svijeta, uključujući i Hrvatsku. Mediji su se koristili različitim izrazima kao što su: migranti, izbjeglice, imigranti, azilanti, no najveći problem u tome je taj što mediji nisu bili dovoljno educirani da razlikuju te pojmove te su ih najčešće koristili kao izraze koji znače isto.
Pet godina kasnije, pojavio se novi val migranata koji dolaze iz Turske. Pet godina kasnije, mediji i dalje koriste iste izraze za koje misle da isto znače.
Stoga ćemo u ovom eseju nastojati objasniti razliku između pojmova migrant, azilant, prognanik i izbjeglica.

Dok su mjere socijalnog distanciranja implementirane kroz čitavu Europu, organi su vlasti zajedno s migrantskim udruženjima izrazile zabrinutost za životne uvjete najugroženijih članova društva. Nehumani uvjeti života u kampu poznati su svakom upućenom čitatelju. Kamp Moria na otoku Lesbosu planiran je za prihvat 3,000 osoba. Prema najnovijim procjenama, danas je kamp privremen smještaj za 20,000 ljudi. Ako u tim uvjetima poželite pristup vodi, bit ćete jedna od 1,300 osoba koje čekaju red za 1 slavinu. Trebate li pristup sanitarnom čvoru, naći ćete se među 167 ljudi. Ako vam je potreban tuš, bolje se strpite: dvominutno ćete tuširanje dijeliti s 242 ljudi. Naposljetku, mjesto za spavanje veličine je parkirnog mjesta (3 kvadratna metra), a pored vas vjerojatno spava 5 osoba. Uz to, životima ljudi u Moriji vlada kroničan nedostatka hrane i liječničke pomoći, dok su požari posebno opasan uzrok brige i smrti.

Prekid uobičajenog funkcioniranja državnih službi tijekom pandemije znači promjenu procesa nužnog za prijavu boravišta i rada zemalja Europske Unije. Uz to, ekonomska nesigurnost utječe na potražnju poslodavaca za radnicima, što ostvaruje utjecaj na potragu za radnim dozvolama. Takva situacija pogađa priliku za produljenje mjesta boravišta i prava na zasnivanje radnog odnosa. U doba pandemije, kad su u nekim državama mnogi doktori, medicinske sestre te njegovatelji upravo imigranti, dok se zbog nemogućnosti putovanja mnogi radnici ne mogu vratiti kućama, potreban je odgovor na izazov. Jedno od rješenja dolazi iz Portugala, gdje je vlada omogućila opći pristup zdravstvenoj skrbi i drugim nužnim uslugama tijekom pandemije. Od proglašenja izvanrednog stanja, svim je podnesenim prijavama za mjesto boravka u Portugalu omogućen privremen boravak. S druge strane, Švedska je vlada oglasila jednogodišnje produljenje različitih programa na tržištu rada. To omogućava nastavak zaposlenosti osobama čije naknade ističu u bliskoj budućnosti.

Ključan dio odgovora na pandemiju visoko zaraznog virusa COVID-19 jest dovoljna informiranost svih članova društva. Ukoliko smo informirani, možemo slijediti upute za pridržavanje službenih mjera te saznati na koje načine zaštiti vlastito, ali i tuđe zdravlje. Kako bi osigurali dostupnost informacija svim članovima društva, civilne su organizacije radile na prijevodu i komunikaciji vitalnih poruka. Time se migrantskim zajednicama omogućava pristup aktualnim uputama glede ponašanja u doba pandemije. Uz organizacije što brinu o civilnom društvu, organi su vlasti različitih zemalja također uložili trud u višejezičnom pothvatu prenošenja kritičnih podataka.

Proteklih se mjeseci govorilo o zdravlju, zaštiti građana i ljudskim pravima. Nakon nesretnog potresa u Zagrebu, mnogi su ljudi morali napustiti domove sa strahom u srcu. Na svojoj su koži osjetili prirodnu katastrofu i što znači u sekundi izgubiti sigurnost. Napustiti dom nije lako, a vratiti osjećaj sigurnosti čini se nemogućim. Ipak, uz ljudsku pomoć postoji nada. O tome svjedoči priča o volonterima i humanitarnim radnicima, koji u jeku pandemije nastavljaju pomagati. Pojavom virusa problemi nisu nestali. Oni nemaju vremena otići u samoizolaciju, a često nije ni dostupna. S kojim problemima se suočavaju ljudi u kampovima te organizacije koje ih štite? O tome smo razgovarali s Almom i zamolili je da nam kaže nešto o svojim iskustvima u kampovima po Hrvatskoj, Bugarskoj i BiH, o organizaciji „Save the Children“, te o nerazumijevanju koje je, unatoč svim prijeporima brojnih pojedinaca i organizacija, i dalje prisutno u Europi.

Proteklih se mjeseci govorilo o zdravlju, zaštiti građana i ljudskim pravima. Nakon nesretnog potresa u Zagrebu, mnogi su ljudi morali napustiti domove sa strahom u srcu. Na svojoj su koži osjetili prirodnu katastrofu i što znači u sekundi izgubiti sigurnost. Napustiti dom nije lako, a vratiti osjećaj sigurnosti čini se nemogućim. Ipak, uz ljudsku pomoć postoji nada. O tome svjedoči priča o volonterima i humanitarnim radnicima, koji u jeku pandemije nastavljaju pomagati. Pojavom virusa problemi nisu nestali. Oni nemaju vremena otići u samoizolaciju, a često nije ni dostupna. S kojim problemima se suočavaju ljudi u kampovima te organizacije koje ih štite? O tome smo razgovarali s Almom i zamolili je da nam kaže nešto o svojim iskustvima u kampovima po Hrvatskoj, Bugarskoj i BiH, o organizaciji „Save the Children“, te o nerazumijevanju koje je, unatoč svim prijeporima brojnih pojedinaca i organizacija, i dalje prisutno u Europi.

Proteklih se mjeseci govorilo o zdravlju, zaštiti građana i ljudskim pravima. Nakon nesretnog potresa u Zagrebu, mnogi su ljudi morali napustiti domove sa strahom u srcu. Na svojoj su koži osjetili prirodnu katastrofu i što znači u sekundi izgubiti sigurnost. Napustiti dom nije lako, a vratiti osjećaj sigurnosti čini se nemogućim. Ipak, uz ljudsku pomoć postoji nada. O tome svjedoči priča o volonterima i humanitarnim radnicima, koji u jeku pandemije nastavljaju pomagati. Pojavom virusa problemi nisu nestali. Oni nemaju vremena otići u samoizolaciju, a često nije ni dostupna. S kojim problemima se suočavaju ljudi u kampovima te organizacije koje ih štite? O tome smo razgovarali s Almom i zamolili je da nam kaže nešto o svojim iskustvima u kampovima po Hrvatskoj, Bugarskoj i BiH, o organizaciji „Save the Children“, te o nerazumijevanju koje je, unatoč svim prijeporima brojnih pojedinaca i organizacija, i dalje prisutno u Europi.