Kako iskustva iz drugih zemalja i područja djelovanja mogu pomoći u provedbi integracijskih mjera za migrante u Hrvatskoj: Naučene lekcije u zemljama OECD-a i primjer inovativne restorativne prakse

Tekstovi napisani od 2016. nadalje u većoj mjeri prepoznaju izazove nastale uslijed nedavnog migracijskog vala koji zahtijevaju promjene i prilagodbe čak i u zemljama s dugom poviješću useljavanja i s razvijenim politikama i praksama prihvata migranata. Zemlje – kao što je naša – koje takvu povijest i iskustvo nemaju svoje sustave integracije osmišljavaju i grade od početka, a naučene lekcije iz drugim zemalja mogu im poslužiti kao početna točka za raspravu i razvoj vlastitih modela. U Hrvatskoj su integracijske mjere fokusirane na osobe pod međunarodnom zaštitom za koje se u inozemnoj literaturi često koriste termini humanitarni migranti ili izbjeglice.

Tako izvještaj  OECD Making Integration Work iz 2016. godine navodi deset naučenih lekcija za uspješnu integraciju humanitarnih migranata. Obzirom na saznanja od ljudi koji na provedbi integracijskih mjera u Hrvatskoj rade izravno s korisnicima, ovdje izdvajam one lekcije koje smatram izuzetno značajnima za buduće planiranje, kako donositeljima odluka, tako i onima koji integracijske mjere provode:

1. Uzimanje u obzir sve veće raznolikosti humanitarnih migranata i razvoj individualno prilagođenog pristupa svakome pojedinačno: u praksi to znači da obrazovno kvalificiraniji izbjeglice, na primjer, ne moraju pohađati uvodni program (kao u Norveškoj) dok oni nepismeni imaju pravo na dodatni program učenja jezika (kao u Danskoj).
2. Rana identifikacija mentalnih i fizičkih problema humanitarnih migranata uz pružanje odgovarajuće pomoći: iako je praksa pokazala da su troškovi liječenja kasno dijagnosticiranih mentalnih problema višekratno veći, a vjerojatnost pojave ovakvih poremećaja kod osoba koje su prošle iskustva rata, progona i zbjega visoka, rijetki su primjeri sustavnog pristupa zaštiti mentalnog zdravlja (kao što postoji u Švedskoj).
3. Prepoznavanje specifične potrebe za obrazovanjem djece bez pratnje koja su u dolasku već prešla dob (ili su blizu prelasku) u kojoj je školovanje obavezno: većina ima malo ili ništa od prethodnog formalnog obrazovanja, a skrb o ovoj skupini je, prema iskustvima iz Austrije i Norveške, tri do pet puta skuplja od skrbi o ostalim izbjeglicama. U velikom broju zemalja se ovoj djeci odmah po punoljetnosti ukidaju neke vrste državne pomoći za integraciju pa su oni prepušteni sami sebi, što doprinosi i dvjema snažnim tendencijama uočenima u ovoj skupini: zapošljavanju na nisko plaćenim poslovima te izostanku interesa za daljnje školovanje.
4. Razumijevanje da integracija slabo obrazovanih tražitelja azila zahtijeva dugoročnu pomoć i programe obuke: iako rezultati obrazovanja, kao dugoročne investicije, nisu odmah vidljivi, neosporan je njen dugoročan pozitivan utjecaj na više generacija jer omogućava, na primjer, društvenu mobilnost i pristup bolje plaćenim poslovima. Premda većina integracijskih politika zemalja EU uključuje programe opismenjavanja i učenja jezika te nekog oblika obrazovanja odraslih i programa prekvalifikacije u strukovna zanimanja, ti programi učenja jezika, obrazovanja odraslih i prekvalifikacije u većini su zemalja EU nefleksibilni pa time i manje dostupni izbjeglicama (na primjer, zbog nedostatka tečajeva u večernjim satima, nakon radnog vremena, ili zbog nepostojanja usluge čuvanja djece u vrijeme nastave ili zato što nije osiguran prijevoz na nastavu).

U drugoj publikaciji iz 2016., Towards a Whole-Society Approach to Receiving and Settling Newcomers in Europe, autori Papademetriou i Benton također ističu neke od spomenutih specifičnosti kao što su raznolikost i veličina priljeva, velik broj maloljetnika bez pratnje i značajne tjelesne i mentalne zdravstvene potrebe novopridošlica dodatno vrše pritisak na već preopterećene javne usluge, što otežava ekonomsku integraciju, posebice obzirom na trendove automatizacije i digitalizacije koje nastavljaju eliminirati potrebu za mnogim niskokvalificiranim poslovima. Autori predviđaju da će ovakva transformacija tržišta najvjerojatnije imati negativni efekt na ekonomsku integraciju migranata i otežati je. Stoga u svojim preporukama oni ističu važnost kreiranja integracijske politike koja je, između ostalog i:

• orijentirana prvenstveno na zapošljavanje, to jest rad, ali ostavlja prostora za uključivanje onih koji nisu sposobni za rad (prema nekim podacima čak 30% izbjeglica i azilanata);
• suradnička, okuplja udruge civilnog društva i nove dionike (od tehnoloških i socijalnih kompanija, do izbjeglica i migranata).

I na kraju, iako se uspješnost integracije relativno lako mjeri prema socioekonomskim ishodima, Papademetriou i Benton, pravim testom integracije smatraju „puno teže izmjerljivo stanje društvenog sklada i zajedničke svrhe“ u kojem pridošlice stječu „osjećaj pripadnosti i članstva“, dok se među domicilnim stanovništvom „mjeri razvija osjećaj slaganja s tempom društvenih promjena“. Neuspjeh integrativnih mjera i politike upravo u ovoj domeni može izazvati kaskadu negativnih reakcija uključujući razočaranje ili bijes biračkog tijela, društvene nemire ili rezultirati isključivanjem i marginalizacijom migranata.

Poteškoće u primjeni dostupnih usluga

Mnogi dionici s kojima sam razgovarala uočavali su u svom radu poteškoće i trendove slične navedenima i istovremeno su isticali neprikladnost – za naše prilike – integracijskih modela iz velikih zemalja s dugom tradicijom useljavanja, kompleksnim sustavom podrške i velikim brojem migranata korisnika socijalnih usluga. Isti su ljudi bili frustrirani činjenicom da rad njih osobno i njihovih institucija otežava nedostatak sustavnih rješenja prilagođenih okolnostima i kapacitetima u Hrvatskoj. Na primjer, metode poučavanja hrvatskog jezika koje se trenutno koriste u tečajevima za azilante prikladne su za obrazovanije korisnike koji su pismeni i donekle vladaju engleskim jezikom. Oni kojima se zbog nedostatnog predznanja i vještina ne snalaze na satu, ne uspijevaju pratiti nastavu pa, frustrirani, odustaju, ili ne uspijevaju položiti ispite. U drugom primjeru, ljudi trajno narušenog zdravlja odlaze na razgovore savjetnicima za zapošljavanje, jer se od njih to zahtijeva, iako je njihova šansa da se integriraju u hrvatsko društvo kroz rad zanemariva.

Potrebna rana intervencija i bolja koordinacija

Stručnjaci koji rade na provedbi integracijskih mjera suglasni su u ocjeni da je individualiziran pristup kod nas teško postići s postojećim kapacitetima i mehanizmima. Većina njih je isticala potrebu za boljom koordinacijom svih dionika i pravovremenu – raniju – intervenciju kako se ne bi uzalud trošila sredstva i vrijeme na usluge koje nisu optimalne za nekog.  S druge strane, svjesni su da je broj korisnika integracijskih mjera u Hrvatskoj još uvijek premalen za osiguranje specijaliziranih stručnjaka raznolikih vještina, uključujući i one jezične, koji bi s migrantima radili u skladu s njihovim individualnim potrebama i u vrijeme kada je određena usluga korisnicima najpotrebnija.

Što je čija uloga?

Donositelji odluka i pružatelji socijalnih usluga iz javnog sektora vide udruge, građanske inicijative i volontere kao ključne čimbenike koji mogu doprinijeti smanjenju jaza između potreba korisnika integracijskih mjera i tromog sustava koji jednak tretman nudi svima, bez uvažavanja njihovih individualnih obilježja i potencijala. Razlozi za takva visoka očekivanja od civilnog sektora su brojni, a među njima se ističu njihova fleksibilnost, spremnost da na uočene potrebe odgovore društvenim inovacijama, iskustva u integraciji drugih marginaliziranih skupina i vještine u organiziranju zajednice. No, na umu treba imati i nepovoljne trendove uslijed kojih zadnjih godina ljudski i organizacijski kapaciteti organizacija civilnog društva slabe uslijed sve veće nesigurnosti financiranja i neizvjesnosti vezane za poticajno okruženje nužno za opstanak i uspješno djelovanje udruga. Ljudi iz njih odlaze na sigurnija radna mjesta,  a iz straha da neće moći osigurati održivost rezultata inovativnih projekata u sve manje poticajnom okruženju udruge su sve sklonije „igrati na sigurno“ i provoditi prokušane aktivnosti a sve manje eksperimentirati s inovativnim pristupima izvan ustaljenih okvira. Osim toga, kvalitetan i održiv volonterski rad treba sustavno i dugoročno planirati i za njega osigurati odgovarajuća sredstva pa organizacija volontiranja uz edukaciju, podršku i superviziju zahtijeva ljudske, materijalne i organizacijske kapacitete kakve trenutno u Hrvatskoj ima vrlo mali broj udruga.

Nedostatna infrastruktura

U takvim okolnostima od udruga se ne može očekivati da budu korektiv javnih politika i  da samostalnim djelovanjem odgovore na raskorake između potreba za socijalnim uslugama i onoga što nude pružatelji tih usluga iz javnog sektora.  Razmotrimo samo mogućnost primjene u inozemstvu naučene lekcije o potrebi rane identifikacije mentalnih i fizičkih problema izbjeglica uz pružanje odgovarajuće pomoći u kontekstu trenutnih kapaciteta, kada socijalne usluge u tom području Hrvatskoj nisu jednako dostupne niti svim njenim građanima. Na primjer, jedini stacionarni odjel dječje psihijatrije nalazi se u Zagrebu, dok čak niti u većim gradovima ne postoje stručnjaci za dječju i adolescentsku psihijatriju, kao ni oni educirani za rad sa žrtvama mučenja. Briga o mentalnom zdravlju izbjeglica otežana je i velikim zahtjevima od prevoditelja u terapijskom radu s jedne strane, i nepostojanjem dovoljnog broja za to posebno educiranih prevoditelja za razne jezike s druge. Udruge kao što su Društvo za psihološku pomoć i Rehabilitacijski centar za stres i traumu i pojedini psihoterapeuti i psihoterapeutkinje imaju veliko iskustvo i razvijaju prikladne modele rada s izbjeglicama, no njihovi su kapaciteti ograničeni i ne mogu kontinuirano pokrivati sve potrebe vezane za zaštitu mentalnog zdravlja. S druge strane, zdravstveno osiguranje pokriva samo intervencije u akutnim stanjima, što u najvećem broju slučajeva za tražitelje azila znači dvodnevnu hospitalizaciju u hitnim slučajevima tijekom koje im liječnik propiše medikamente za uzimanje nakon izlaska iz bolnice.

Pružanje podrške pojedincima i zajednici

Potaknuta frustracijama ljudi koji u Hrvatskoj rade izravno s izbjeglicama uslijed nemogućnosti pružanja pravovremene i sveobuhvatne podrške u zaštiti mentalnog zdravlja svima kojima je to potrebno, cijeloj izbjegličkoj zajednici, prisjetila sam se inovativnih metoda koje su mirovne i ženske organizacije koristile u radu s izbjeglicama i prognanicima tijekom rata u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Zajedničko u njihovom pristupu je bilo načelo osnaživanja pojedinaca i zajednica i stvaranju okruženja u kojem mogu slobodno iskazati svoje potrebe i odlučivati o rješenjima problema, umjesto da to netko drugi radi u njihovo ime i za njih. Od tog vremena, u svijetu je na istim načelima razvijan i zaživio restorativni pristup u pružanju socijalnih usluga i razvoju zajednice. Taj je pristup bio prvotno ograničen na područje kaznenog prava i usmjeren na osiguranje prilike žrtvama kaznenih djela da iskažu svoje potrebe tijekom kaznenog postupka i same, vlastitim glasom i bez posrednika, progovore o šteti koja im je učinjena i posljedicama koje je kazneno djelo ostavilo. Od prvih teoretskih promišljanja i razvoja prakse sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća, primjena tog koncepta izašla izvan okvira kaznenog prava i počela se pod imenom restorativne prakse koristiti u različitim područjima u kojima se uz izravno sudjelovanje strana uključenih u neki sukob treba raspraviti o prošlim događajima i dogovoriti rješenje problema prihvatljivo svima: u školama, lokalnim zajednicama, sporovima vezanim za okoliš… U radu s izbjeglicama restorativne prakse su izuzetno korisne jer uključuju prilagođavanje potrebama i potencijalima izbjeglica i njihovo osnaživanje, koje smatram pravim putem ka integraciji kao stanju društvenog sklada i zajedničke svrhe u kojem pridošlice stječu osjećaj pripadnosti i članstva, dok se među domicilnim stanovništvom mjeri razvija osjećaj slaganja s tempom društvenih promjena.

Korištenje inovativne metode

Jednu takvu prilagodbu je u publikaciji Refugee Education: Integration and Acceptance of Refugees in Mainstream Society opisala Vidia Negrea, psihologinja iz Mađarske, donedavno zaposlenica tamošnjeg zatvorskog sustava u kojem je radila na ponovnom uključivanju zatvorenika u njihove lokalne zajednice. Vlastito izbjegličko iskustvo s boravkom u prihvatnom centru, kada je prije 27 godina iz rodne Rumunjske došla u Mađarsku,  potaknulo ju je da kao volonterka u izbjegličkom centru u Belgiji započne s primjenom vještina i znanja koja je stekla pripremajući zatvorenike i njihove lokalne zajednice za susret i suživot nakon izdržane kazne.

Situacija koju je Vidia Negrea zatekla u izbjegličkom centru ukazivala je na potrebu za radom na odnosima, kako među izbjeglicama, tako i između izbjeglica i zaposlenika:

„Struktura dana uključuje dnevne rutine pripreme obroka i druge poslove, pohađanje nastave jezika i čekanje – mjesecima ili čak godinama – dovršenje pravnih postupaka. Tih i miran ton koji sam iskusila u kampu u stvari je prikrivao tjeskobu koju su izbjeglice osjećali. Tijekom čekanja, oni su svojim mobilnim telefonima i društvenim mrežama bili povezani s prijateljima i porodicama. Oni među njima koji su imali članove obitelji u europskim zemljama imali su više nade, no čak su i oni radije izbjegavali kontakte i interakciju s drugima u kampu. Za većinu njih, najvažnija stvar u tom razdoblju je bila sjetiti se točno što se dogodilo. Priče i pojedinosti koje su iznosili tijekom početnih intervjua s vlastima ne smiju biti različite nakon što prođu tjedni, mjeseci ili godine. Trauma koju su stanovnici kampa iskusili kod kuće i tijekom puta utječe na njihovo sjećanje i na njihovu priču, što povećava njihovu tjeskobu i osjećaj bespomoćnosti.

Među njima su različite ranjive skupine koje zahtijevaju više vremena za individualnu podršku, no najveći izazov za osoblje i stanovnike kampa su djeca bez pratnje, od kojih je većina stigla iz Afganistana, Sirije i Iraka. Mnoge od njih su u Europu poslali roditelji u nadi da će im tamo životi biti sigurniji. Tinejdžeri u kampu žive bez podrške i kontrole i skloni su vrijeme provoditi maltretirajući jedni druge. Organiziraju bande što dovodi do sitnog kriminala te do emotivnog i seksualnog zlostavljanja.“

Restorativni pristupi promiču svijest o sebi i o drugima u međuodnosu kroz izravnu komunikaciju sa skupinom ljudi, a ne s pojedincem kao tijekom individualne psihoterapije. U radu s izbjeglicama se tako uspješno otvaranju pitanja vezana za traumu i zlo koje su izbjeglice pretrpjeli, a temeljna je postavka u tom pristupu da su ljudska bića sretnija, spremnija na suradnju, produktivnija te je vjerojatnije da će u svoje ponašanje unijeti pozitivne promjene kada osobe u poziciji autoriteta rade stvari s njima, a ne za njih.

Za izgradnju odnosa i priznavanje učinka učinjenog zla ključno je omogućiti svima da kažu svoje. To se odvija sa skupinom koja, zajedno s facilitatorom, sjedi u krugu pa se takva praksa naziva circles (krugovi). Krugovi su ili proaktivni, kada je susret u krugu organiziran radi podrške zajednici i njene izgradnje, ili reaktivni, kada im je svrha rasprava o pitanjima ili sukobima koji su oštetili zajednicu i nanijeli joj zlo. Razlika između njih je u svrsi: izgradnja odnosa, formulacija očekivanja i normi za međusobnu podršku za proaktivne krugove, a ponovno uspostavljanje odnosa i osjećaja vlastite vrijednosti za reaktivne. 

U okolnostima koje je Vidia Negrea opisala u gore navedenom citatu, krugovi su se pokazali izuzetno korisnima, na primjer, u trenutku kada je, zbog odbijanja azila i frustracije zbog načina na koji se vraća kući, jedan stanovnik kampa opirući se razbio prozor ili kada je trebalo dogovoriti način na koji će u tijekom Ramazana večeru u istom prostoru pripremati pripadnici različitih skupina, često međusobno zaraćenih ili u smanjenju jaza između izbjeglica i lokalnog stanovništva. Restorativni pristup, u kojem se radi zajedno s ljudima, umjesto da se odluke donose za njih, pokazao se korisnim alatom za razumijevanje važnosti uključivanja ljudi u razgovor o onome što žele.

Vjerujem da restorativne prakse mogu doprinijeti u rješavanju proturječnosti u trenutnom sustavu integracije u Hrvatskoj zbog načela na kojima se temelji: aktivaciju ljudi na rješavanju vlastitih problema i preuzimanje odgovornosti za odluke koje se na njih odnose te  uključivanje zajednice u raspravu i dogovaranje o svim spornim pitanjima.

Branka Peurača

Udruga za kreativni socijalni rad