Foto: pixabay
Kategorija: Integracija

Roditeljstvo je samo po sebi zahtjevno, a roditeljstvo u novoj i nepoznatoj kulturi još je veći izazov. Kad je tome prethodilo iskustvo izbjeglištva, zahtjevi s kojima se suočavaju obitelji još su složeniji, a istraživanja ukazuju na rizik koje takve situacije predstavljaju za dobrobit djece i roditelja (npr. El-Khani, Ulph, Peters, & Calam, 2016 prema Baghdasaryan i sur., 2021).

Roditeljstvo imigranata/izbjeglica: izazovi i podrška

Roditeljstvo je složeni proces koji uključuje brojna specifična ponašanja koja zajednički i pojedinačno snažno utječu na dječji razvoj. Pritom je od pojedinačnih postupaka važniji roditeljski opći pristup odgoju i odnosu s djetetom (Rodrigo i sur, 2014). Mnoštvo znanstvenih istraživanja dokazalo je povezanost roditeljskog ponašanja i dječjih razvojnih ishoda na planu kognitivno-akademskog, emocionalnog, socijalnog i tjelesnog razvoja (Ulferts, 2020).

Istraživanja su također pokazala da roditelj na djetetov razvoj utječe neposredno i posredno, tako što:
- uspostavlja i usmjerava putanju djetetovog razvoja;
- određuje okruženje u kojem se dijete razvija;
- posreduje utjecaj razvojne putanje na djete jer utječe na to kako dijete doživljava i razumije svoje okruženje i iskustva te kako odgovara na njih;
- mijenja brzinu djetetove izloženosti iskustvima kroz koja se dijete razvija, ubrzavajući ili usporavajući na taj način sam razvoj (Holden, 2010).

Brojni utjecaji određuju kako će se roditelj ponašati prema djetetu, a među njima je i kultura kojoj pripada. Brofenbrenerova teorija bio-ekoloških sustava koji oblikuju djetetov razvoj naglašava kulturu kao važan čimbenik makrosustava, a prepoznaje prodiranje kulturalnih utjecaja kroz mezosustav sve do mikrosustava socijalne okoline s kojom je dijete u neposodnoj interakciji (Holden, 2010). Tako kultura utječe na djetetovo fizičko i socijalno okruženje (npr. na djetetov životni prostor, strukturu obitelji), na običaje vezane uz skrb o djetetu i odgoj (npr. dojenje) te na roditeljska uvjerenja i stavove o odnosu prema djetetu, odnosno uvjerenja o poželjnim ishodima djetetovog razvoja i načinima na koje roditelji trebaju odgajati dijete da bi ih postigi.

Kulturalne razlike u roditeljskim vrijednostima i pristupima odgoju

Već generacijama roditelji širom svijeta teže univerzalnim ciljevima roditeljstva: osiguravanju djetetovog zdravlja i preživljavanja, podučavanju vještinama za ekonomsku samostalnost te razvijanju djetetovih osobina koje se u određenoj kulturi smatraju vrlinama (LeVine i sur.,1988.).

Međukulturalna istraživanja roditeljstva često se oslanjaju na razlikovanje kultura s obzirom na vrednovanje nezavisnosti naspram međuzavisnosti, odnosno individualizma naspram kolektivizma u pojedinoj kulturi. U kulturama koje visoko vrednuju međuzavisnost odnosno kolektivizam, osobni ciljevi pojedinca podređeni su ciljevima grupe (npr. obitelji), a pojedinac se češće određuje kroz svoju pripadnost grupi i položaju u njoj nego kroz svoja individualna obilježja i postignuća (Holden, 2010). Individualističke kulture visoko vrednuju prava članova obitelji na privatnost i samoodređenje.

U kolektivističkim kulturama autoritarni roditeljski stil je rašireniji, očekuje se pokoravanje autoritetu, dok individualističke kulture više cijene autonomiju i samostalnost, a od djece se očekuje razvoj nezavisnosti (Holden, 2010). To potvrđuju istraživanja provedena s imigranitma u visoko-razvijenim zemljama globalnog sjevera koja su otkrila češće korištenje autoritarnog roditeljskog stila (više kažnjavanja, manje uvjeravanja) među migranitma dok su domicilni roditelji samostalnost smatrali vrijednijom od poslušnosti (Yagmorulu i Sanson, 2009).

Ova dva vrijednosna sustava različito gledaju na središnje odgojne ciljeve koji se odnose na razvoj djetetove autonomije i povezanosti (npr. Inicijativnost, poštivanje grupnih normi). Podrška djetetovoj autonomiji je ključni element u suvremenom teorijskom modelu roditeljstva koje se povezuje s dobrom prilagodbom i razvojnim ishodima kod djece i mladih (Ulferts, 2020.), a oslanja se na teoriju samoodređenja (Ryan i Deci, 2000, prema Pećnik, 2015). Prema njoj, i djeca i odrasli imaju tri univerzalne temeljne psihičke potrebe: za autonomijom, kompetentnosti i povezanosti. Pri tom autonomija ne podrazumijeva nezavisnost ni samodostatnost, nego mogućnost izbora i upravljanja vlastitim ponašanjem odnosno doživljaj slobode u vlastitom iniciranju ponašanja i/ili prihvaćanju vanjskog zahtjeva. Roditelji u većoj ili manjoj mjeri podržavaju zadovoljenje opisanih potreba kod djeteta, tako što pokazuju osobnu uključenost i ljubav, pružaju strukturu i granice te podržavaju djetetovu autonomiju (Grolnick i sur., 2008 prema Pećnik, 2015). Podrška autonomiji podrazumijeva davanje djetetu racionale i objašnjenja roditeljevog zahtjeva, prepoznavanje i uvažavanje djetetove perspektive, nuđenje izbora i ohrabrivanje djetetove inicijative te minimalno korištenje kazni i nagrada, a služi jačanju djetetove samoregulacije, samokontrole vlastitog ponašanja (za razliku od poslušnosti iz straha od kazne).

Međukulturalna istraživanja, s druge strane, otkrivaju i brojne sličnosti među roditeljima-imigranitima, neovisno o zemljama iz kojih dolaze. Tako se pokazalo da roditelji iz 27 zemalja koji žive u New Yorku neovisno o svojoj zemlji porijekla visoko vrednuju važnost obitelji, poštivanje roditelja i starijih te važnost religije ili duhovnosti. Zajednički im je bio i akulturacijski stres, odnosno teškoće u nošenju s konfliktom prihvaćanja kulture nove zemlje naspram očuvanja kulture zemlje svog porijekla (McEvoy i sur., 2005, prema Holden, 2010).

Teorijski okvir za razumijevanje roditeljstva izbjeglica razvili su Ochocka i Janzen (2008). Prema njemu, kontekstualni utjecaj zemlje domaćina na roditeljsko iskustvo imigranata potiče roditelje na prilagodbu ranijeg roditeljskog stila bilo prihvaćanjem novih roditeljskih postupaka ili preoblikovanjem starih modela. Ovi autori predviđaju i mogućnost recipročnog odnosa između imigranata i domaćina tako što imigraniti doprinose razvoju novih roditeljskih praksi u društvu u koje su došli. Također naglašavaju potrebu za kontinuiranom podrškom imigranitma u procesu prilagodbe te potiču razmjenu znanja i iskustava između novih članova društva i stanovnika zemlje domaćina.

Akulturacija imigranata/izbjeglica i roditeljstvo

Pojam akulturacije odnosi se na promjene koje se događaju kad dvije ili više kulturalnih grupa dođu u kontakt. Akulturacija imigranata/izbjeglica i domicilnog stanovništva dvosmjeran je proces koji se može opisati s obzirom na odnos kojeg imigranati/izbjeglice imaju (a) prema kulturi zemlje porijekla iz koje su otišli te (b) prema kulturi nove zemlje u kojoj žive. Kombinacije ove dvije dimenzije opisuju četiri moguća ishoda akulturacije (Flannery i sur. 2001., prema Renzaho i Mellor, 2010):
- asimilaciju (prihvaćanje vrijednosti i običaja nove okoline i potpuno odbacivanje prakticiranja originalnog kulturnog identiteta),
- segregaciju (zadržavanje isključivo tradicionalne kulture i odbijanje vrijednosti i običaja zemlje dolaska),
- marginalizaciju (odbacivanje i odsustvo povezanosti kako s originalnom kulturom i zajednicom u zemlji porijekla tako i s kulturom i zajednicom u kojoj sada živi) i
- integraciju (prihvaćanje elemenata obiju kultura, pri čemu se osoba uključuje u zajednicu u kojoj sada živi prihvaćajući njezine vrijednosti i običaje, ujedno zadržavajući obilježja svog etničkog porijekla poput jezika i običaja.

Primjerice, akulturacija u području roditeljskih stavova i pristupa odgoju može ići u smjeru preuzimanja odgojnog pristupa nove zemlje (asimilacija), prihvaćanja odgojnih pristupa i nove zemlje i zemlje porijekla (integeracija), preferiranja originalnog pristupa odgoju i odbijanje odgojnih ciljeva i postupaka nove sredine (segregacija) odnosno nezainteresiranost za povezanost/utemeljenosti odgojnog pristupa u kulturi iz koje roditelj potječe odnosno u kojoj je imigrant (marginalizacija).

Brojni su razlozi za težnju integraciji kao poželjnom ishodu akulturacije imigranata – od toga da zadržavanje kulturnog identiteta doprinosi otpornosti pojedinca na stres i traumu do toga da prihvaćanje i kulturalnih vrijednosti i običaja nove sredine doprinosi kvaliteti života obitelji i zajednice koje dobivaju dodanu vrijednost.

Shvaćanja akulturacije iz prošlog stoljeća poistovjećivala su je sa stupnjem u kojem je imigrantska obitelj postala prilagođena normama i vrijednostima nove okoline – viši stupanj akulturacije značio je sličnija roditeljska uvjerenja imigranata roditeljskim uvjerenjima većinske grupe u novoj zemlji. Danas se na akulturaciju gleda kao na dinamičan, multitimenzionalan i dvosmjeran proces u kojem imigranti mogu zadržati pojedine aspekte svog kulturnog nasljeđa dok se drugi aspekti mijenjaju. (Garcia Call i Pachter, 2002). Mnogim roditeljima – imigrantima sukob između očuvanja vlastitih kulturalnih uvjerenja i praksi s jedne strane i akulturacija s druge predstavlja trajnu teškoću i izvor stresa. (Farver i sur., 2002, prema Holdren, 2010)

Novija istraživanja (Kiang i sur., 2016) ispituju konstrukt roditeljeve kulturalne samoefikasnosti (kompetentnosti). Radi se o stupnju pouzdanja kojeg osjećaju roditelji imigranti u svoju sposobnost da vlastitoj djeci prenesu vrijednosti i običaje svoje kulture. Međutim, bave se i pitanjem roditeljeve bikulturalne samoefikasnosti, odnosno povjerenja u sposobnost da svoju djecu istovremeno nauče vrijednostima i običajima i svoje originalne/manjinske kulture, i većinske kulture novog društva u kojem žive. Rezultati pokazuju da je važno pomoći roditeljima da se osjećaju kompetentno u prenošenju kulturalnih vrijednosti svojoj djeci jer taj doživljaj predstavlja zaštitni čimbenik i izvor otpornosti te je povezan s djelotvornim roditeljskim ponašanjima.

Izvori stresa kod roditelja imigranata/ izbjeglica

Izbjeglice se u novim zemljama suočavaju s brojnim izazovima – nezaposlenošću, siromaštvom i životom u socio-ekonomski nepovoljnijim sredinama – što sve može nepovoljno djelovati na njihovo roditeljstvo. Roditelji – izbjeglice doživljavaju i smanjenu dobrobit ili lošije mentalno zdravlje kao posljedicu svojih životnih okolnosti pa i traumatskih iskustava prije i tijekom izbjeglištva (Kelly i sur, 2016), što su također činitelji rizika za odgovarajuću roditeljsku skrb.

Istraživanja roditeljstva općenito pokazuju da su nisak socioekonomski status i siromaštvo činitelji koji se nepovoljno odražavaju na roditeljsko ponašanje (Holden, 2010). Financijski stres kroz narušenu psihološku dobrobit roditelja (depresivnost), te s njom povezan sukob između partnera, djeluje na roditeljsko ponašanje (niža roditeljska uključenost, grubo kažnjavanje, manje topline) koje pak utječe na djetetovo ponašanje (internalizirane i eksternalizirane probleme ponašanja) (prema Holden 2010). Ipak, studije s roditeljima iz siromašnih, opasnih gradskih četvrti SAD-a otkrivaju i da roditelji nastoje ublažiti učinke nepovoljnog okruženja i zaštiti svoju djecu od potencijalno štetnih iskustava (prema Holden, 2010) tako što povećavaju svoju posvećenost roditeljskoj ulozi, mijenjaju odgojne postupke kako bi zaštitili djecu i iznalaze resurse i prilike za svoju djecu unatoče nepovoljnim okolnostima. Važnu ulogu ima i, posebno Također, u obiteljima koje djecu podižu uz financijske teškoće važnu ulogu ima socijalna podrška okoline koja se pokazala čimbenikom zaštite poželjnih roditeljskih postupaka (Rabteg Šarić i Pećnik, 2006).

Izvor stresa kod roditelja imigranata je i akulturacija. Akulturacijski stres roditelja – imigranata vezan je uz međugeneracijske razlike unutar obitelji u kulturalnim vrijednostima (kulturalno otuđenje, beznadežnost i etničku (ne)lojalnost), prekid komunikacije, diskriminaciju, čežnju za domom, probleme psihosocijalne prilagodbe, depresiju. Akulturacijski stres odražava se na stil obiteljskog života, promjene u funkcioniranju obitelji (npr. učestaliji sukobi roditelja i djece, slabija obiteljska kohezija) te roditeljsko ponašanje (npr. odgojni postupci, roditeljski stavovi, kvaliteta odnosa s djetetom, roditeljske vještine) (Renzaho i Mellor, 2010).
Roditeljstvo izbjeglica/imigranata često obilježava nastojanje da se balansiraju dva, ponekad međusobno kontradiktorna kulturalna identiteta (Bergset i Ulvik, 2019); Pangas i suir., 2019).
Između djece i roditelja u imigrantskim obitlejima dolazi do sukoba uslijed različite brzine akulturacije dviju generacija – djeca se brže prilagođavaju novom društvu od roditelja što može dovesti do vrijednosnih sukoba roditelja i djece što ugoržava roditeljski autoritet te vodi u zamjenu uloga i borbe moći u obietlji (Osman i sur, 2016). Ovi sukobi roditelja i djece uslijed akulturacije povezani su s lošijim ishodima roditeljstva, pogoršanjem u odnosu roditelja i djece te predstavljaju prijetnju obiteljskoj dobrobiti i koheziji.

Kad se radi o kulturama koje imaju vrlo različite vrijednosti, moguć je visok akulturacijski stres kod roditelja imigranata. Pritisak i nesigurnost koju roditelji osjećaju uslijed akulturacijskog stresa mogu proizvesti napetost u obiteljskim odnosima, a međugeneracijske razlike u akulturaciji povezane su s više sukoba roditelja i djece. Sve to ugrožava roditeljev osjećaj kompetentnosti u roditeljskoj ulozi.

Autorica: 

prof.dr.sc. Ninoslava Pećnik

Sveučilište u Zagrebu

Pravni fakultet

Stvaranje sveobuhvatnog sustava integracije djece imigranata/izbjeglica i njihovih obitelji složena je zadaća koja između ostalog pretpostavlja poznavanje i razumijevanje niza obilježja roditeljstva imigranata/izbjeglica, izazova s kojima se u roditeljskoj ulozi susreću i mogućnosti njihovog prevladavanja.

Imate li pitanje za nas?
Slobodno nazovite!

(021) 329-130

Sinjska 7, 21 000 Split, Hrvatska.

info@irh.hr

Prijava na newsletter

Primajte nove članke