Foto: pixabay
Kategorija: Integracija

Bhagdasaryan i suradnice (2021) prikupile su kroz pet fokusnih grupa s 31 majkom i 19 očeva imigranata u Švedskoj, izbjeglica uglavnom iz Sirije i Somalije, vrijedne spoznaje o njihovom iskustvu roditeljstva u novoj zemlji, u novom društveno-političkom, kulturnom i ekonomskom okruženju. Perspektiva roditelja metaforički je sažeta kao ‘Navigacija kroz promijenjeni krajolik roditeljstva’. Analizom je utvrđeno nekoliko ključnih tema koje se odnose na izazove s kojima se roditelji-izbjeglice suočavaju pri snalaženju u novom kontekstu roditeljstva: Obesnaženost i ugrožen osjećaj identiteta, Dječja zamišljena apsolutna sloboda te Dvostruko breme: Majčinstvo u promijenjenom kulturnom okruženju. Prikazat ćemo ovdje neke od rezultata tog recentnog istraživanja.

Obesnaženost i ugrožen osjećaj identiteta
Roditelji su spominjali osjećaj bespomoćnosti u odnosu na teškoće nezaposlenosti i financijske oskudice, jezične barijere, nepoznavanjem funkcioniranja mehanizama javne uprave, institucija i društva u cjelini. Manjak jezičnih vještina prepoznali su kao glavnu prepreku svom informiranju, kontaktiranju nadležnih službi te održavanju kontakta s djelatnicima djetetove škole kao i uključivanju na tržište rada i u zajednicu. Financijske teškoće su se, prema iskustvu nekih roditelja, negativno odrazile na obiteljsku dinamiku i sliku roditelja o sebi samima, a spominjali su i osjećaj srama zbog svog položaja, gubitka uloge djetetovog modela i izvora inspiracije. Ovo se može ilustrirati citatom jednog oca iz Sirije: Prije su me moja djeca smatrala moćnim ocem koji ih je sposoban uzdržavati. Ali ovdje je drugačije, ovdje sam to pokušao, pokriti ili sakriti od njih svoju slabost da ne radim ni ne govorim švedski, ali to na njih nije djelovalo . Dodatnu teškoću predstavljale su situacije kad je zbog boljeg poznavanja jezika dijete bilo to koje bi prevodilo roditeljima informacije koje bi dobivali od institucija, uključujući i djetetovu školu.
Povrh toga, zbog nepoznavanja socio-kulturnog i pravnog uređenja nove države, mnoge je roditelje brinula zakonska regulativa roditeljstva, posebice su se bojali da ne izgube roditeljska prava ako ih socijalna služba optuži da krše prava djece. To je dovodilo do pasivnog roditeljskog ponašanja i nesigurnosti kako postavljati granice dječjeg ponašanja. Odnosi moći između djece i roditelja promijenili su se, djeca nisu više htjela prihvatiti roditeljski autoritet, a neka su čak prijetila roditeljima da će zvati policiju ili socijalnu službu ako im ne ispune određenu želju. Tako primjerice majka iz Sirije navodi: Mislila sam da ako joj ne dam slatkiš će je odvesti socijalna služba, pa da joj moram dati slatkiš (…)

Dječja imaginarna apsolutna sloboda
Roditelji su kao negativnu kulturalnu promjenu u životu djece istaknuli ‘apsolutnu slobodu’ koju uživaju djeca u Švedskoj, opisujući je kao dozvoljavanje djeci da imaju sva prava ali ne i obaveze. Spominjali su da to dovodi do situacija u kojima djeca prisiljavaju roditelje da udovoljavaju njihovim željama ili odbijaju poštivanje pravila kako kod kuće, tako i u školi. Neki su roditelji navodili da se djeca ne snalaze u pronalaženju načina kako biti dijete između načina vezanih uz staro i novo kulturalno okruženje, da ne pripadaju niti jednom.
- Problem su kulturalne razlike naše i švedske kulture. Naša djeca ne slijede ni jednu kulturu (majka iz Sirije)
- Oni imaju moć, a ne roditelji; oni pokazuju manjak poštovanja prema roditeljima i učiteljima pa rade što žele (otac iz Sirije)

Dvostruko breme: Majčinstvo u promijenjenom kulturnom okruženju

Većina majki spominjala je teškoće kombiniranja roditeljstva, kućanskih poslova s zahtjevima školovanja i zaposlenja izvan kuće. Dodatnu teškoću predstavljala im je nespremnost njihovih muževa koji su zadržali patrijarhalne obrasce ponašanja da pomognu oko kućanskih poslova, u situacijama kad sami nisu bili zaposleni izvan kuće.
Radi se o izazovu specifičnom za majke - imigrantice izbjeglice – usklađivanje starih odgovornosti iz kulture u kojoj su bile domaćice s novim odgovornostima zaposlenica ili studentica koje su preuzele u novoj kulturi – uz izostanak prilagodbe njihovih muževa na ove promijenje kontekst. Prema riječima majki iz Sirije:
- Majka je ta koja uvijek nosi breme.
- U našoj zemlji porijekla, muškarci su bili slobodni. Mi smo prale odjeću, brinule o djeci, i pripremale hranu. Kad smo došli ovamo, muškarac misli da je život kao što je bio prije. Ali sve se promijenilo. U zemlji porijekla bila sam kućanica, ali ovjdje moram izlaziti van. Oboje ujutro odlazimo iz kuće. Kad se vratimo kući svi su umorni.Umjesto da ti pomogne, on može reći da ga je netko pozvao i da mora otići van.

Izazovi akulturacije i neuspjesi institucija spominjani su kao mogući uzročni činitelji koji doprinose opisanim iskustvima imigranata u roditeljskoj ulozi. Među njima roditelji-izbjeglice često su spominjali kulturalne razlike između zemlje svog porijekla i Švedske u roditeljskim praksama i pristupima odgoju djece. U svom su se pristupu roditeljstvu i odgoju uvelike oslanjali na religijske vrijednosti i shvaćanja prema kojima su roditelji i stariji neprikosnoveni autoriteti, a djecu se uči da im poštovanje iskazuju pokoravanjem odnosno konformiranjem vrijednostima koje promiče religija. S druge strane, švedski se model odnosa roditelja i djece naslanja na egalitarne vrijednosti, a djecu tretira kao ravnopravne pojedince kojim pripadaju prava slobode mišljenja i ekspresije.
Ovaj sukob vrijednosnih sustava i kulturalnih pristupa odgoju roditelji prepoznaju i na planu dječjeg ponašanja, a može se ilustrirati sljedećim citatom oca iz Sirije: U našoj domovini djeca nisu bila takva, bila su pristojna, a mi smo imali autorite i moć da ispravimo njihovo ponašanje. Ali kad je krenuo ovdje u školu rečeno mu je da ima punu slobodu i tad moje dijete počinje ne razgovarati sa mnom. Bashar Assad je uzeo naše posjede, a ova vlada nam uzima našu djecu. Izbjegli smo iz svoje domovine da osiguramo djecu, moraju znati da mi imamo religiju i kulturu odgajanja djece koje je drugačija od njihove.
Roditelji-izbjeglice također su naglašavali da nisu dobili detaljne informacije o tome što se očekuje od roditelja u Švedskoj pa im je slijedom toga sve teže znati kako na prihvatljiv način postavljati granice u odgoju. (Prije smo mislili da su problem djeca, ali nisu. Problem smo mi kojima nedostaje znanje kako djeci možemo biti roditelji u ovoj zemlji, majka iz Somalije).
Međutim, nije spominjan samo manjak znanja i kulturalne kompetentnosti na strani roditelja-imigranata nego i na strani stručnjaka u sustavu odgoja i obrazovanja te socijalne skrbi. Slabo poznavanje kulture imigranata može voditi u predrasude stručnjaka prema njima, koje ilustriraju sljedeći citati: Oni vjeruju da mi s Bliskog istoka tučemo djecu, to nije istina, ja sam ovamo došla s devetogodišnjim dječakom kojeg u životu nisam ga udarila (majka iz Sirije); U vrtiću odgojiteljice ponekad pitaju je li neko ponašanje djeteta-izbjeglice dio njegove kulture, zato i oni trebaju više naučiti o kulturi imigranata. Primjerice, ako dijete učini nešto lose one mogu misliti da se takva kultura prakticira u djetetovom domu (majka iz Somalije). Manjak znanja o kulturi imigranata može se manifestirati kroz pretjerano uplitanje stručnjaka u obiteljski život imigranata što podriva roditeljsku ulogu (Mi volimo svoju djecu više od ikoga ali želimo da naša djeca razumiju da učitelji nisu njihovi roditelji, oni su samo učitelji (…) učitelji pitaju djecu što jedu, što imaju i kuda idu za vikend sa svojim obiteljima, a to nije u redu, majka iz Sirije).

Usklađivanje (rekoncilijacija) kultura tema je koju su dotakli brojni sudionici istraživanja govoreći o potrebi za povećanim uzajamnim razumijevanjem kultura između imigranata i domicilnog stanovništva. Po njihovom mišljenju, stjecanje znanja o kulturalnim, društvenim i pravnim aspektima života i roditeljstva u Švedskoj smanjilo bi neopravdane strahove imigranata od socijalne službe, pomoglo bi roditeljima razmjeti kako djeci postavljati granice te kako se snaći u interakcijama s različitim institucijama.
Važno je educirati drugu stranu (švedske građane i vladu) i naučiti ih o našoj kulturi i našem pristupu roditeljstvu (otac iz Sirije); Želimo da nas razumiju, pomognu nam i daju malo prostora u kojem možemo raditi sa svojom djecom (Majka iz Sirije)
Neki roditelji – imigranti naglašavali su potrebu da se i među stručnjacima u sustavu odgoja i obrazovanja te socijalne skrbi nađu stručnjaci s različitim kulturalnim porijeklom (koji poznaju i kulturu domaćina i kulturu imigranata) koji bi mogli biti osjetljiviji u razumijevanju kulturalnih finesa i specifičnosti.
Roditelji također prepoznaju važnost obrazovnih programa podrške koji roditeljima i djeci pomažu razumjeti uzajamna prava i obveze te riješiti dileme vezane uz odnose moći u obitelji.
Sudionici istraživanja su posebno istakli potrebu za razmjenom roditeljskih iskustava s drugim roditeljima, kako imigrantima tako i domicilnim roditeljima, te za međusobnom podrškom. Očekuju da bi to moglo doprinjeti normalizaciji osjećaja srama i krivnje koji ih opterećuju. Kao roditelji, trebamo se vidjeti i razgovarati o svom roditeljstvu. Svatko ima problema, ali mi se pretvaramo da nemamo. Jer ne želimo da drugi roditelji kažu ‘Ti si loš roditelj’, zato skrivamo svoje probleme. Tako da su okupljanja kao ova (fokusna grupa) i vi (istraživač) koji nam dolazite i dijelite s nama svoje iskustvo ono što nam treba.(majka iz Somalije)
Roditelji – imigranti smatraju da bi svoj odnos s djecom mogli popraviti tako da bolje nauče jezik i bolje se kulturalno i socijalno integriraju u švedsko društvo. (U vrtiću u koji su išla djeca sam pitao da mi daju dječje pjesme tako da djeca vide da ih njihov otac zna i može pjavati. Ako dijete vidi da roditelji ne poznaju ili ne razumiju sistem, ono će mislit da je ono autoritet (otac iz Somalije); Kad kažem jednu riječ na švedskom dijete mi se jako razveseli i zagrli me (majka iz Sirije).
Roditelji – imigranti također prepoznaju univerzalnu prirodu roditeljske uloge, opće vrijednosti brige za djecu i želju da im se osiguraju najbolje moguće prilike za razvoj bez obzira na uvjete života obitelji. O tome svjedoče sljedeći citati:
- Nema razlike jesi li otac u Švedskoj ili Siriji, to nema veze (otac iz Sirije)
- Po mom mišljenju je roditeljstvo raditi najbolje što možeš (majka iz Sirije)
- Hajdemo razumjeti jedni druge i zajedno raditi u najboljem interesu djeteta (majka iz Sirije).
Važno je poznavati, razumjeti i ‘pomiriti’ (integrirati) različite kulturalne običaje i vrijednosti koje se odnose na roditeljstvo i odgoj djece kako onih vezanih uz imigranatske zajednice tako i onih vezanih domaćinsko društvo.

Podrška roditeljstvu imigranata/izbjeglica
Prema Ochita i Jenzen (2222), postoje tri načina na koje sustav može roditeljima pružati podršku:
- Kroz podršku koja roditeljima imigrantima pomaže razumjeti novi sustav i prilagoditi se na njegovo okruženje
- Pružanje podrške pri modifikaciji roditeljskih navika i stila
- Pružanje podrške pri ohrabrivanju razmjene između roditelja-imigranata i domicilnih roditelja.

Preporuku o osiguranju kulturalne osjetljivosti kroz uključivanje stručnjaka koji su istog kulturalnog porijekla kao i imigranti (Cadima et al., 2017). je u Hrvatskoju vrlo teško poštivati jer ih nema. Međutim, kulturalnu informiranost i osjetljivost moguće je povećati i tako da u razvoju programa sudjeluju roditelji-imigranti kao njegovi sukreatori.

Buduća istraživanja – stavovi stručnjaka
Važno je da su očekivanja stručnjaka uključenih u process integracije izbjeglica, pa tako i stručnjaka u sustavu (predškolskog) odgoja i obrazovanja, usklađena s aktualnim resursima i potrebama roditelja i djece imigranata.
Programi podrške roditeljstvu koji se oslanjaju na kućne posjete uzimaju u obzir različitost nacionalne pripradnosti i jezika obitelji na više načina: a) tako što stručnjak koji obavlja kućne posjete i sam pripada nacionalnoj skupini obitelji koju posjećuje te poznaje njezin jezik; b) upute, letci, brošure i ostali informativni materijal dostupan je na materijanjem jeziku imigranata; c) obiteljima se daje potpora u tome da koriste vlastiti jezik u interakciji s djecom.
Također pristupi ostvarivanja suradnje između vrtića/škole i roditelja razvijeni u zemljama globalnog sjevera ne moraju biti univerzalni i djelotvorni i za roditelje s vrijednostima i iskustvima iz zemalja globalnog juga (Moran i Ghate, 2005). Sve se više naglašava potreba da učitelji, odgojitelji, stručni suradnici i ravnatelji odgojno obrazovnih ustanova stječju kompetencije kulturalne osjetljivosti kroz specifične, ciljane edukacije namijenjene osposobljavanju za rad s obiteljima različitog porijekla i različitih potreba. Trebaju biti osjetljivi i primjereno odgovoriti na roditeljske strahove i očekivanja kulturalno i socio-ekonomski različitih roditelja (OECD, 2019).
Suradnja roditelja i vrtića može doprinjeti lakšoj integraciji djece imigranata, koji mogu biti pred zahtjevom usklađivanja mogućih različitih pravila interakcije ili prioriteta u vrtiću i kod kuće.
Potrebna su istraživanja koja će povećati razumijevanje iskustava i potreba roditelja izbjeglica/azilanata u RH te usmjeriti razvoj odgovarajućih/ciljanih programa podrške roditeljstvu (primjerenih njihovim univerzalnim i specifičnim potrebama) kao i razvoj odgovarajućih programa stručnog usavršavanja stručnjaka u profesionalnom dodiru s roditeljima i djecom imigrantima.
Integracija kroz suradnju odgojno obrazovnih ustanova i roditelja izbjeglica/imigranata

Prema Nacionalnom kurikulumu za rani i predškolski odgoj i obrazovanje roditelji tj. skrbnici djeteta i odgojitelji osobe su koje se najintenzivnije skrbe o djetetu i njegovoj dobrobiti, te je nužno osigurati izravnu, kvalitetnu i ohrabrujuću komunikaciju među njima kako bi informacije o djetetu mogle nesmetano i dvosmjerno cirkulirati između djetetovih roditelja i odgojitelja. Osnovni uvjet za upoznavanje potreba, stavova, mišljenja i interesa drugih je otvorenost naše institucije, radnog mjesta i nas kako osoba prema onima kojima je i namjenjen naš rad i naša djelatnost (Milanović, 1997.). Otvorenost je osobito važna kada govorimo o skupinama djece i njihovih obitelji koje ne pripadaju većinskoj grupi. Načela na kojima se temelji Nacionalni kurikulum govore o jednakim mogućnostima, društvenoj pravednosti, sprečavanju isključivanja i marginalizacije (Brajković, 2016.) što je ključno kada govorimo o integraciji djece iz ranjivih grupa, kojima pripadaju djeca migranti i izbjeglice.

Uključivanje djece migranata i izbjeglica u dječji vrtić vrlo je značajno. Uglavnom se radi o djeci koja su izložena višestrukim činiteljima rizika za dobrobit i razvoj, koji međusobno utječu jedni na druge, čime se šanse za zdrav djetetov razvoj u skladu s njegovim potencijalima još više smanjuju (npr. djeca migranti često žive u siromaštvu, ne znaju jezik zajednice, imaju nisku podršku zajednice, izloženi su diskriminaciji i sl) (Brajković, 2016.). Vrtić može pružiti zaštitne faktore koji mogu ublažiti rizike i promicati djetetovu „otpornost“ na te rizike. Nekoliko studija je pokazalo djelotvornost uključivanja djece iz ranjivih grupa, a tu su svakako i djeca imigranti, u rani i predškolski odgoj i obrazovanje visoke kvalitete na dječji socijalni i kognitivni razvoj (Melhuish i sur., 2015.). Pri tome je nužno aktivno uključivanje roditelja (skrbnika) djeteta u neposredni odgojno-obrazovni proces.

Nedavno provedeno istraživanje o integraciji učenika imigranata u Europi svjedoči da gotovo svi europski sustavi obrazovanja prepoznanju kako se suradnja s roditeljima ili obiteljima učenika smatra ključnom u osiguranju uspješne integracije učenika migranata (Uurydice, 2019, prema Kambel, 2019.) Unatoč tome, ista studija navodi da su roditelji koji govore drugačiji jezik od onog koji se govori u školama dotične države manje uključeni u rad škole svoje djece.

Jedan od problema u suradnji roditelja imigranata je i da su očekivanja koja se odnose na njihovo sudjelovanje u obrazovnom sustavu često predstavljena i shvaćena kao univerzalna, iako su ona uistinu temeljena na kulturološki specifičnim normama. Tako je npr. u arapskim zemljama suradnja obitelji i škole ograničena na način da mnoge arapske zemlje ne dopuštaju direktan kontakt učitelja i roditelja, već se razgovor odvija preko školskog administratora koji zatim učitelju prenosi roditeljeva zapažanja (Faour, 2012.).

Epstein i Sanders (2000., prema Cohen i Anders 2019) navode šest važnih područja suradnje roditelja i škole, što je primjenjivo i na okruženje dječjih vrtića i kada se govori o potpori roditeljima migrantima:
a) roditeljstvo – poticajno okruženje, znanja o dječjem razvoju;
b) komunikacija – načini prenošenja informacija o djetetovom razvoju;
c) volonterstvo – neformalna pomoć i podrška;
d) učenje kod kuće – informacije, upute za podupiranje djetetovog razvoja;
e) donošenje odluka – uključivanje roditelja u donošenje odluka vezanih uz razvoj, učenje i socijalni život djece u grupi;
f) suradnja sa zajednicom – suradnja sa socijalnom zajednicom u svrhu podrške vrtiću/školi; djeci i obitelji.

Što raniji napori da se roditelje uključi u aktivnosti vezane uz razvoj djeteta i njegovo obrazovanje imaju dugoročne efekte, kroz dijeljenje informacija i raspravljanje o istima s odgojiteljima, podizanje razine samopouzdanja, proširivanje socijalne mreže među roditeljima, promatranjem primjerenog načina ponašanja i podupiranje roditelja u stvaranju podržavajućeg okruženja za razvoj i učenje kod kuće.

Jezična barijera je uz financijske poteškoće glavni problem s kojim se suočavaju migranti, a koji ima utjecaj i na njihovo roditeljstvo u cjelini pa i način kako mogu ostvariti suradnju s odgojno-obrazovnom ustanovom. Pokazalo se da uključenost roditelja – imigranata u djetetovo obrazovanje najviše ovisi o tome koliko sigurnima se roditelji osjećaju u konverzaciji na novom jeziku. Kada roditelji i učitelji ne dijele isti jezik ni kulturološko podrijetlo jasno je da komunikacija predstavlja izazov za obje skupine. Teškoće su još veće kada škola odbacuje materinji jezik roditelja/učenika koji se razlikuje od većinskog/službenog jezika zemlje/škole. Upravo suprotno, podržavanje razvoja punog jezičnog spektra učenika ne samo da se pokazalo kao korisnim za uspješnije učenje jezika škole, već je doprinjelo i većoj emocionalnoj dobrobiti učenika (Collier i Thomas, 2017., prema Kambel,2019.). Bez obzira koliko učitelji bili dobronamjerni, školsku politiku roditelji mogu shvatiti kao odbacivanje njihova lingvističkog i kulturološkog identiteta, što dovodi do prekida u komunikaciji (Bezcioglu-Goktolga i Yagmur, 2018., prema Kambel 2019.).

Kvalitativno istraživanje iskustava roditeljstva majki i očeva imigranata u Švedskoj otkrilo je da je upravo uključenost u proces djetetovog obrazovanja (i poboljšanje vlastitih jezičnih vještina koje će to omogućiti) jedan je od načina na koji roditelji-imigranti nastoje povećati povezanost i razumijevanje u odnosu sa svojom djecom (Bagdhasaryan i sur., 2021.).

Integracija je dvosmjerni proces i tiče se svih uključenih u obrazovni sustav (škole/vrtići, roditelji i djeca izbjeglice, lokalni učenici) i njihov stav je ključan faktor u integraciji djeteta izbjeglice. Važno je senzibilizirati roditelje djece u čiju grupu dolazi dijete imigrant ili izbjeglica kako ne bi bilo rasizma i straha, nego baš suprotno, kako bi prevladalo poštivanje različitosti. U tom smislu važno je kontinuirano obrazovanje odgojitelja kako bi provodili programe u čijoj je srži interkulturalnost.

U tu svrhu vrijedno je proučiti pouke i preporuke proizašle iz projekta AVIOR, Korištenje dvojezičnih materijala s ciljem poboljšanja uključenosti roditelja učenika-migranata: Studija slučaja provedena u šest europsih zemalja (Kambel, 2019.), a koje su primjenjive i na vrtićko okruženje:
• školske aktivnosti koje poštuju kulturni identitet i baštinu roditelja, poput dvojezičnih aktivnosti, mogu poboljšati međusobno razumijevanje, a samim time i komunikaciju roditelja i nastavnika;
• vrijednost suradničkih aktivnosti između učitelja i roditelja može biti u procesu, a ne samo u rezultatima, npr. tražeći od roditelja pomoć u prevođenju ili ispravku materijala, daje roditeljima priliku da se osjećaju priznatim što može podići njihovo samopoštovanje i dodatno poboljšati odnos s učiteljem
• poučavanje učitelja o prednostima višejezičnog obrazovanja i ulozi materinjeg jezika u procesu učenja migranata od ključne je važnosti;
• pomoć nastavnicima, npr. u obliku asistenta u nastavi koji dijele jezik i kulturnu pripadnost učenika ili pomoć od strane roditeljskih koordinatora; podržati ulogu nevladinih organizacija i organizacija migranata u potpori školama, što je u slučaju vrtića pomoć od strane prevoditelja.

Autorica:

prof.dr.sc. Ninoslava Pećnik

Sveučilište u Zagrebu

Pravni fakultet

 

Bhagdasaryan i suradnice (2021) prikupile su kroz pet fokusnih grupa s 31 majkom i 19 očeva imigranata u Švedskoj, izbjeglica uglavnom iz Sirije i Somalije, vrijedne spoznaje o njihovom iskustvu roditeljstva u novoj zemlji, u novom društveno-političkom, kulturnom i ekonomskom okruženju. Perspektiva roditelja metaforički je sažeta kao ‘Navigacija kroz promijenjeni krajolik roditeljstva’. Analizom je utvrđeno nekoliko ključnih tema koje se odnose na izazove s kojima se roditelji-izbjeglice suočavaju pri snalaženju u novom kontekstu roditeljstva: Obesnaženost i ugrožen osjećaj identiteta, Dječja zamišljena apsolutna sloboda te Dvostruko breme: Majčinstvo u promijenjenom kulturnom okruženju. 

Imate li pitanje za nas?
Slobodno nazovite!

(021) 329-130

Sinjska 7, 21 000 Split, Hrvatska.

info@irh.hr

Prijava na newsletter

Primajte nove članke