Foto D. Kovačević
Foto D. Kovačević

Indeks Članka

U takvim slučajevima država im je dužna osigurati smještaj. No, u praksi se pokazalo da je teško pronaći adekvatne objekte u državnom vlasništvu

Sredinom siječnja ove godine 28 mališana veselo je dočekalo početak drugog polugodišta: nakon nekoliko mjeseci čekanja, svoj djeci osnovnoškolske dobi, smještenoj u Prihvatilištu za tražitelje azila u Zagrebu, konačno je omogućen nastavak školovanja. Povratak u školske klupe za ove dječake i djevojčice jedan je od osnovnih preduvjeta integracije u hrvatsko društvo, koje im je dužna osigurati država.

Ostvarivanje prava na nastavak školovanja »u najkraćem mogućem roku« jedna je od mjera predviđenih i prijedlogom Akcijskog plana za integraciju osoba kojima je odobrena međunarodna zaštita za razdoblje od 2017. do 2019. godine. Prijedlog je ovih dana upućen na javno savjetovanje koje traje do kraja ožujka. U njemu je popisan cijeli niz mjera koje bi državna i lokalna tijela trebala provesti u naredne dvije godine kako bi se osiguralo da se ljudi – koji, u bijegu pred sukobima i progonom, u Hrvatskoj traže novi dom – što lakše uklope u hrvatsko društvo. Za to im je, osim već spomenutog školovanja, potrebno osigurati i druge stvari nužne za normalan život, poput zdravstvene skrbi, smještaja ili prilike za zapošljavanje.
U akcijskom planu navodi se tako da je, kad je u pitanju zdravstvena skrb, potrebno prevladati »određene prepreke, a tu se ponajviše misli na jezične i kulturološke barijere pri pružanju zdravstvenih usluga« osobama kojima je odobren azil. Zbog toga se planira sustavno informiranje zdravstvenih radnika o pravima azilanata i edukacija zdravstvenih djelatnika »u najmanje dva doma zdravlja na području grada Zagreba«.

– Riječ je o ljudima koji nisu osiguranici HZZO-a, nego sa svojom iskaznicom, koja je u principu dozvola boravka, dolaze kod liječnika koji bi ih trebao primiti, a troškove njihovog liječenja onda izravno pokriva Ministarstvo zdravstva, ističe Tea Vidović iz Centra za mirovne studije. U praksi se, međutim, događa da liječnici, uglavnom zbog nedovoljno informacija, ponekad odbiju primiti pacijenta. Drugi je problem, očito, i jezik: u akcijskom planu predviđeno je, primjerice, educiranje volontera koji bi mogli pratiti azilante pri odlasku u zdravstvene ustanove i pomoći im prevladati jezičnu barijeru.

Prema hrvatskim propisima, osobe koje dobiju međunarodnu zaštitu imaju pravo i na smještaj najduže do dvije godine, pod uvjetom da nemaju novčana sredstva ili stvari veće vrijednosti. U takvim slučajevima država im je dužna osigurati smještaj. No, u praksi se pokazalo da je teško pronaći adekvatne objekte. Ubuduće će taj zadatak imati Središnji državni ured za obnovu i stambeno zbrinjavanje koji će najprije morati pokušati pronaći stan u državnom vlasništvu.

– Postoje državni stanovi, ali su oni često u derutnom stanju, podsjeća Tea Vidović, napominjući da se zbog toga češće ide na najam. Budući da državni stanovi nisu odmah useljivi, jer im je potrebna adaptacija i opremanje, akcijski plan predviđa još dvije opcije, a to su raspisivanje javnog poziva za prikupljanje ponuda za najam ili, pak, traženje prikladnih stanova i kuća putem oglasa i agencija. S vlasnicima stanova i kuća, koji će htjeti svoje objekte iznajmiti, država će sklapati ugovore o najmu. Očekuje se, ipak, da će država s vremenom uspjeti »osposobiti« vlastite nekretnine za stanovanje, pa bi u budućnosti to trebao biti prevladavajući model smještaja.

Za uspješnu integraciju nužno je pružiti azilantima priliku da pronađu posao, u skladu sa svojim kvalifikacijama i radnim iskustvom. Tu treba pripomoći Hrvatski zavod za zapošljavanje (HZZ) koji će ih uputiti na tečaj hrvatskog jezika, savjetovati i profesionalno usmjeravati te im pomoći izraditi plan traženja posla čiju će realizaciju pratiti dodijeljeni savjetnik za zapošljavanje. S obzirom na stanje na hrvatskom tržištu rada, gdje i nije baš jednostavno pronaći posao, u akcijskom planu je predviđena i mogućnost da se oni koji se ne budu mogli zaposliti uključe u uobičajene mjere aktivne politike zapošljavanja. 


Broj tražitelja međunarodne zaštite u Hrvatskoj lani je bio znatno veći nego prethodnih godina. Prema podacima Ministarstva unutarnjih poslova, na koje se poziva akcijski plan, u 2016. godini međunarodnu zaštitu zatražilo je 2.246 osoba. Uglavnom je bila riječ o Afganistancima, Sirijcima i Iračanima. Godinu dana ranije zaštitu je tražilo svega 211 ljudi, a 2014. godine 454 osobe.
No, nisu svi koji su podnijeli zahtjev, azil i dobili, pa je tako, primjerice, lani odobrena međunarodna zaštita za stotinu ljudi, 2015. za 43, a godinu ranije za samo 25 osoba.
Do veljače ove godine u Hrvatsku je, pak, preseljeno i 19 izbjeglica iz Italije i Grčke, kako bi se olakšala situacija u tim dvjema zemljama u koje, zbog njihovog zemljopisnog položaja, stiže velik broj izbjeglica i migranata. Hrvatska je u međuvremenu izvijestila Bruxelles da je spremna prihvatiti još 50 ljudi. Iz Grčke bi se trebalo preseliti 30 osoba, a iz Italije 20 ljudi.

Izvor: novilist.hr

Prema hrvatskim propisima, osobe koje dobiju međunarodnu zaštitu imaju pravo i na smještaj najduže do dvije godine, pod uvjetom da nemaju novčana sredstva ili stvari veće vrijednosti.

Imate li pitanje za nas?
Slobodno nazovite!

(021) 329-130

Sinjska 7, 21 000 Split, Hrvatska.

info@irh.hr

Prijava na newsletter

Primajte nove članke