Julija Kranjec: Važnost volontera u procesu integracije

„Jako mi je važno da mogu volontirati s tražiteljima azila. Oni su potpuno dehumanizirani i moje volontiranje im daje neku vrstu humanosti – uspijevam im vratiti osjećaj da su oni ljudi.“[1] 

Neprocjenjivo iskustvo volontiranja

Tko god dobrovoljno ulaže svoje osobno vrijeme, trud, znanje i vještine za dobrobit druge osobe ili za opću dobrobit, zna koliko volontiranje ispunjava i koliko volontiranjem dobivamo, bez obzira na to što nema nikakve materijalne naknade. Ipak, kako bi takav osjećaj nastao i kako bi volonteri zbilja bili ispunjeni zbog onoga što rade, važno je znati s kojim ciljem se volontira, što je to zbog čega se trud i rad volontera isplati.
Pitanja si ne postavljaju samo organizatori volontiranja, već i sami volonteri pa je tako čest slučaj da volonteri pitaju kolika i koja je korist u tome što rade, jer promjene ne vide odmah. Vjerujem da su se mnoge osobe i organizacije koje angažiraju volontere u radu s izbjeglicama susrele s mnogim izazovima i s više pitanja negoli odgovora. Mnogi od nas gradili su prakse od početka, nemajući prijašnje primjere iz kojih bismo učili. No tijekom godina iskustva koje CMS kao organizacija ima, vjerujte nam, korist onoga što volonteri rade je neprocjenjiva te da je dobrobit volontiranja iznimno značajna i za izbjeglice– volonteri su oni koji ih slušaju, kojima mogu reći svoje probleme, koji su prijateljski raspoloženi prema njima i koje prve zovu kada im je azil odobren ili odbijen.

 

Kako voditi volontere?

O menadžmentu volontera postoje razni priručnici te edukacijski programi, pa se za potrebe ovog teksta navode samo neke ključne stvari u tom području bez previše detaljnih objašnjenja. Također, svima koje zanima saznati više o programima volontiranja, menadžmentu i organiziranju volontiranja preporučila bih internetske stranice i publikacije volonterskih centara odnosno Mreže volonterskih centara.

U Priručniku za vođenje volontera i volonterskih programa[2] navodi se kako  “Menadžment volontera označava proces maksimalne upotrebe raspoloživih resursa pri stvaranju nove vrijednosti za organizaciju i korisnike kroz uključivanje volontera u rad organizacije” te kako uključuje sljedeće korake: Priprema temelja za razvoj volonterskog programa; Planiranje volonterskog programa; Izrada opisa poslova za volontere; Pronalaženje volontera; Odabir volontera; Uključivanje i edukacija; Supervizija i evaluacija volontera; Evaluacija volonterskog programa i Vrednovanje i nagrađivanje volontera.

U radu CMS-a volontere pozivamo najčešće kroz ciljanu metodu pronalaženja, jer je ona primjerena za situacije u kojima se točno zna kakva znanja, vještine i stavove nam od volontera trebaju. U praksi to znači da objavimo javni poziv u kojem navodimo koje su to aktivnosti koje se očekuju od volontera, kako vidimo te aktivnosti u široj perspektivi u CMS-ovom radu i radu za opće dobro te druge osnovne informacije o dinamici, vremenu volontiranja kao i potrebnim koracima za prijavu. Široku metodu pronalaženja volontera, a koja je adekvatnija za situacije u kojima vam je potreban velik broj volontera i širok spektar vještina na relativno kratko vrijeme, nikad nismo koristili. Osim slanja ispunjene prijavnice za volontiranje uvjeti za odabir su i jasna motivacija za volontiranjem, mogućnost sudjelovanja na edukaciji te mogućnost volonterskog angažmana u trajanju od minimalno 6 mjeseci. Kada u CMS-u pozivamo pojedince i pojedinke da nam se priključe u volontiranju onda za njih pripremamo čitav niz predavanja kojima ih educiramo o temi azila i migracija, iskustvu koje smo stekli u radu s izbjeglicama i volonterima te onome što mogu očekivati. Edukacija se sastoji od izlaganja uz diskusiju, rada u malim grupama te igranju uloga na situacije koje su se pokazale kao izazovne za volontere u njihovom radu.

 

Inkluzija i u volontiranju

Bitno je spomenuti i važnost uključivanja izbjeglica u programe volontiranja, pa i u one s izbjeglicama i za izbjeglice. To se naziva inkluzivno volontiranje, a događa se kada osobe koje pripadaju nekoj “ranjivoj” skupini, skupini koja se smatra ili jest najčešće  primatelj socijalnih usluga ili pak korisnik volonterskih aktivnosti, postaju volonteri. Prema Priručniku VCZ-a „ono predstavlja promjenu paradigme: drugačiju podjelu moći i odgovornosti te uspostavu nove ravnoteže između pružatelja i primatelja. Njom se pomičemo od zaštite ranjivih i primarno paternalističke orijentacije k participativnoj kulturi koja omogućuje sudjelovanje svih i vrednovanje doprinosa sviju.“


Svaki volonter je važan!

Sam odabir volontera i upućivanje volontera u njihov angažman nije dovoljno. Nakon početka volontiranja važno je kontinuirano održavanje motivacije volontera te zadržavanje volontera aktivnim kroz izgradnju osjećaja pripadnosti i povezanosti s organizacijom. Prema Priručniku za vođenje volontera, kad volonterima ponestane motivacije i inspiracije tada je važno to prepoznati i pokušati pronaći načine ohrabrenja i inspiracije te „uz kvalitetno mentoriranje, koje ima značajnu ulogu u podizanju razine motivacije, … još nekoliko prijedloga i načina na koje možete doprinijeti njezinu jačanju: Istaknite rezultate i važnost njihova rada! …kako njihov trud utječe na druge ljude, korisnike aktivnosti i zajednicu, ali i vašu organizaciju; Dajte im fleksibilnost i autonomiju u radu koliko god ste u mogućnosti, a pritom im pojasnite važnost preuzimanja njihove osobne odgovornosti za napravljeno; Ukažite im na prednosti koje za njih nosi volontiranje – nova znanja, vještine i iskustvo; Recite im što su drugi volonteri i djelatnici rekli i uočili o njihovim pozitivnim radnim navikama ili drugim oblicima njihove uključenosti u volonterske aktivnosti; Provjerite žele li se uključiti u druge aktivnosti organizacije i podržite ih u tome“. [3]

Neki volonteri su samostalniji u učenju i snalaženju u poslu, nekima treba više podrške u održavanju motivacije, a u slučaju volontiranja sa ranjivom skupinom poput izbjeglica gotovo svima treba pružiti više podrške na osobnoj razini i pomoć da se nose s tako emotivno zahtjevnim situacijama. Tijekom volontiranja volonteri puno uče o situaciji izbjeglica u društvu i često se događa da u nekom trenutku počinju osjećati nemoć i biti frustrirani jer su problemi s kojima se suočavaju dajući podršku izbjeglicama kompleksni te ne mogu direktno utjecati na nepravdu koju vide. To dovodi do reakcija poput ljutnje, odustajanja ili pritiska na same organizatore volontiranja te je stoga važno je biti iskren i otvoren, davati redovne i pravovremene povratne informacije te provjeravati međusobna očekivanja, odnosno osigurati superviziju i evaluacije kojima se prati i procjenjuje motivacija, zadovoljstvo, ostvarenja, napredak volontera i napredak aktivnosti, odnosno organizacije u dijelu u kojem volonter radi. Naše iskustvo nas uči da je svaki rad s ljudima često stresan, a osobito kada se radi o osobama koje imaju psihološke traume poput žrtvi progona, mučenja, zatvaranja, onih koji su izgubili bliske osobe, zatim osobe koje su prošle rizična putovanja, kao i one koje u neizvjesnosti iščekuju određene ishode.

Zbog toga je iznimno važno voditi brigu o svojim volonterima i primijetiti kada trebaju dodatnu podršku, kako ne bi došlo do sagorijevanja, koje je često kod ljudi koji rade s skupinama u nepovoljnom položaju,  ili do traumatizacije volontera koje može ostaviti dugoročne posljedice.

 

Sagorijevanje je reakcija organizma u kojoj čovjek gubi osjećaj za posao i ljude s kojima treba raditi, nema više osjećaja za druge i predanost potrebnu za rad s drugim osobama, što je suština njihovog posla. Kod sagorijevanja ključan je osjećaj besmisla posla koji se radi, a ne razina opterećenosti. Ako se proces ne prepozna na vrijeme, može završiti ozbiljno poremećenim mentalnim i tjelesnim zdravljem. Kod sagorijevanja dolazi do promjena u odnosu prema klijentu pa primjećujemo sljedeće: udaljavanje i odbojnost/gnušanje, sumnjičavost i cinizam. Promjene u radu koje se zamjećuju su veća krutost, otpor prema promjenama i manjak kreativnosti, osjećaj smanjenja radnog kapaciteta te opterećenje osjećajem nekompetentnosti i tjeskobe da će kolege otkriti “činjenicu da sam beskoristan/na”.

Sekundarna traumatizacija je profesionalna poteškoća, neizbježna posljedica bliskog odnosa s traumatiziranom osobom (profesionalnog, obiteljskog). Rad s traumatiziranima utječe na identitet terapeuta/pomagača/volontera/aktivista, ostavlja kratkotrajne i/ili dugotrajne posljedice na njihov privatni život i rad, utječe na njegov/njezin svjetonazor, psihološke potrebe, stavove i sustav sjećanja.

Izvor: Priručnik- dostupno na: https://www.cms.hr/hr/publikacije/volonteri-i-interkulturalna-praksa

 

Što je, a što nije volontiranje


Dvije situacije bile su posebno izazovne za rad s volonterima te dovele do mijenjanja nekih CMS-ovih dotadašnjih praksi. Kako je rasla nezaposlenost pa i kao posljedica ekonomske krize koncept volontiranja počeo se zloupotrebljavati kao “loše plaćen posao”. Znajući za takve poslodavce, koji pod „volontiranjem“ podrazumijevaju minimalno plaćen angažman, ponekad su nam se neke osobe prijavljivale za volontiranje misleći da to znači da će dobiti posao. Druga situacija vezana je za bodovanje volontiranja na fakultetima, što uz sve prednosti, pokazalo kao dosta izazovno kada se radi o volontiranju s ranjivom skupinom. I u jednom i drugom slučaju suočili smo se s raskorakom između toga da smo tražili pojedince koji volontiranju pristupaju iz vrijednosnih razloga i s jasnom motivacijom, a da su nam se prijavljivale osobe kojima je cilj bio popunjavanje životopisa ili ostvarivanja bodova na fakultetu bez istinskog interesa za potrebe ove populacije.


Ono što je u svakom slučaju važno je da i organizacije i volonteri znaju koja su očekivanja, odnosno da volonteri nisu tu kako bi nadomjestili nečiji rad, ono što bi trebao biti plaćeni rad u organizaciji i da treba paziti da se ne prijeđe granica kada bi se volonteri osjećali iskorišteni.  Zbog toga je važno znati koje su odgovornosti organizacije, menadžera volontera, ali i samih volontera. Svatko tko prihvati volonterski angažman, preuzima i određenu odgovornost, a kada se volontira s ljudima, iznimno je važno da se ta odgovornost shvati ozbiljno i da dogovori poštuju. Republika Hrvatska više od deset godina ima zakon o volonterstvu koji uz temeljna načela volontiranja, propisuje i uvjete volontiranja, kao i prava i duž­nosti volontera te organizatora volontiranja. To je važno imati na umu pri svakom angažmanu volontera, svakoj edukaciji volontera. Prema tom Zakonu svaki organizator volontiranja može donijeti vlastita etička načela koja proizlaze iz njegove djelatnosti, a koja su u skladu s propisima vezanima za volontiranje.


Kada govorimo o volontiranju s ljudima, ranjivim skupinama, napose volontiranju s izbjeglicama, iznimno je važno da se uspostave načela kojih će se svi pridržavati, i u koja će svi vjerovati. Na taj način možemo osigurati da će se naše aktivnosti i volonterski angažman uistinu provoditi u skladu s  vizijom i misijom koju zagovaramo.

Julija Kranjec, Centar za mirovne studije

 

[1] Volonteri i interkulturalna praksa, Centar za mirovne studije, 2014., dostupno na: https://www.cms.hr/hr/publikacije/volonteri-i-interkulturalna-praksa

[2] Menadžment volontera- priručnik za vođenje volontera i volonterskih programa; Volonterski centar Zagreb, 2015., dostupno na: http://www.mmh.hr/files/ckfinder/files/menad%C5%BEment%20volontera.pdf

[3] Menadžment volontera- priručnik za vođenje volontera i volonterskih programa; Volonterski centar Zagreb, 2015., dostupno na: http://www.mmh.hr/files/ckfinder/files/menad%C5%BEment%20volontera.pdf

Naš kontakt

Imate li pitanje za nas?
Slobodno nazovite!

(021) 329-130

Sinjska 7, 21 000 Split

info@irh.hr