Sidebar Menu
Škola je važna za oporavak i socijalnu integraciju
Škola je sigurno jedna od najvažnijih institucija koja oblikuje naša životna iskustva. U školi nismo stekli samo znanja koja nam trebaju; škola je bila mjesto gdje smo stekli važna prijateljstva, mnoga od njih i za cijeli život, ponudila nam je životne uzore u učiteljima i nastavnicima koji su nas poučavali i inspirirali, pomogla da usvojimo vrijednosti i norme koje vrijede u našoj neposrednoj okolini i svijetu u kojem živimo. Stoga je škola, uz obitelj, najsnažniji agens socijalizacije od djetinjstva, pa do gotovo odrasle dobi. I dok je pohađanje osnovne škole, kako to pokazuju podaci UNESCO-a, standard za preko 90 % djece, prema podacima UNHCR-a iz 2015. godine čak 50 % djece izbjeglica ne pohađa osnovnu školu. Stoga je za oporavak i socijalnu integraciju djece izbjeglica od ključne važnosti njihovo što ranije uključivanje u školu nakon dolaska u zemlju primateljicu. U Hrvatskoj je obveza uključiti dijete u školski sustav u roku od 30 dana od podnošenja zahtjeva za međunarodnom zaštitom. Zašto je uključivanje u školu tako (presudno) važno?
Prije svega, škola djeci nudi red i strukturu. To je posebno važno u životima djece izbjeglica koja su nerijetko prošla mnoga stresna i traumatska iskustva na svom putu do sigurnosti. Mnoga istraživanja pokazuju da škola može biti važan, ako ne i ključan izvor podrške nakon dramatičnih i traumatičnih životnih iskustava kakvo je izbjeglištvo, te da uspostavljanje rutine i redovitosti koje nudi škola pridonosi bržem oporavku, umirivanju emocionalnih reakcija i, posebno, uspostavljanju osjećaja sigurnosti. Upravo je potreba za sigurnošću, a to je jedna od temeljnih ljudskih potreba, snažno ugrožena kod djece koja proživljavaju iskustvo izbjeglištva. Uključivanje djeteta u školu omogućit će i ranije otkrivanje mogućih posljedica i teškoća zbog proživljenog traumatskog iskustva, a time i mogućnost pružanja pravovremene ili što skorije pomoći.
„Probijanje jezične barijere“
Nadalje, škola je mjesto gdje dijete može na strukturirani i organizirani način početi usvajati jezik sredine u koju je stiglo. Nepoznavanje jezika je jedan od najvećih akademskih izazova i najčešći razlog školskog neuspjeha djece izbjeglica. Vrlo često jezik zemlje u koju su djeca upravo stigla nije prvi strani jezik koji moraju usvojiti tijekom svojega često višegodišnjeg iskustva izbjeglištva. Ta činjenica omogućava djetetu barem temeljno sporazumijevanje na nekom od jezika koje je učilo, što može biti prednost. Međutim, usvajanje tek osnovnih riječi i fraza djetetu ne omogućava akademsku uspješnost, a često niti dobru socijalnu uključenost. Zato je „probijanje“ jezične barijere ključni izazov za škole, koje trebaju djetetu prije svega omogućiti stručnu pomoć i podršku u usvajanju jezika. Pri tome djetetovi vršnjaci u domicilnoj zajednici mogu biti najvažniji saveznici. Vršnjačka interakcija i neformalno učenje jezika pomoći će ne samo izgradnji jezičnih vještina djece izbjeglica, nego i izgradnji socijalnih vještina i djece izbjeglica i domicilne djece.
Prijateljstvom protiv predrasuda
Škola je i najvažnije mjesto stjecanja prijateljstava. Razvojna i socijalnopsihološka istraživanja pokazuju da će djeca postati prijatelji s onim vršnjacima s kojima se najčešće susreću, posebno s onima s kojima idu u razred. Zato je upravo razred mjesto u kojem se vrlo često formira krug najboljih prijatelja. Rezultati istraživanja u raznolikim multietničkih zajednicama uvjerljivo pokazuju da su prijateljstva između pripadnika različitih etničkih grupa vrlo učinkovit način borbe protiv predrasuda. Tome je razlog činjenica da prijateljstva zadovoljavaju temeljne uvjete koji su nužni da bi kontakt između pojedinaca koji pripadaju različitim grupama bio uspješan: jednaki status, česta suradnja, postojanje zajedničkih ciljeva i podrška autoriteta i institucija. Pri tome je važno naglasiti da uspostavljanjem međuetničkih vršnjačkih prijateljstava djeca razvijaju mnoge interkulturne kompetencije, sposobnost empatije, te mogućnost razumijevanja i prihvaćanja različitosti, što su ključne vještine koje pripremaju za život u sve složenijem i kulturno raznolikom svijetu. Tako stečena prijateljstva djeci omogućuju da se osjećaju prihvaćena, dobrodošla i ravnopravna, te tako zadovolje važne socijalne i identitetne potrebe. Solidne vršnjačke veze djece izbjeglica i njihovih domicilnih prijatelja važan su uzajaman izvor podrške i najbolji sustav prevencije socijalnog isključivanja i diskriminacije. Aktivna uključenost učitelja i nastavnika u poticanju, izgradnji i podržavanju takvih vršnjačkih mreža dodatni je poticaj djeci u školi i važan pokazatelj da su raznolikost, uključivost i tolerancija poželjna ponašanja i važan element školske klime. Promocija i njegovanje takve klime lakše će angažirati i roditelje, kako one izbjegličke djece da spremnije surađuju sa školom, tako i domicilne roditelje da prepoznaju mogućnosti da se i sami uključe u proces integracije, kroz npr. vijeće roditelja.
Podrška i pomoć nastavnom osoblju
Na kraju, za uspješnu socijalnu integraciju djece izbjeglica u školi ključan je aspekt koji se nerijetko zaboravlja - nastavnicima (ali i drugom osoblju škole) je u ovim pojačanim naporima prijeko potrebna podrška i pomoć, kako u temeljnoj izobrazbi rada s djecom izbjeglicama, tako i u uspostavljanju sustava kontinuirane podrške. Domaća istraživanja kao i ona u širem europskom kontekstu pokazuju da nastavnici sami izvještavaju o tome da se ne osjećaju dovoljno kompetentnima za rad s djecom izbjeglicama koja su dodatno ranjiva zbog proživljenih iskustava, u stanju kontinuirane deprivacije i s gotovo nikakvim znanjem jezika. Zato je nužno da cjelokupni sustav skrbi za izbjeglice prepozna i ove potrebe i u međusektorskoj suradnji odgovori na njih. Prepoznavanje važnosti škole za uspješnu integraciju djece nikako ne smije značiti da se cijeli teret prebaci isključivo na njih.
dr.sc. Dinka Čorkalo Biruški, red. prof.
Odsjek za psihologiju
Filozofski fakultet
Sveučilište u Zagrebu