Split - potencijal grada za integraciju

Ponajbolje je to pokazala izbjeglička kriza iz 2015. godine – čiji su simptomi do danas doživjeli tek oseku, a o zbiljskom rješenju njezinih pravih uzroka naivno je i govoriti. Kriza je to koja je ostavila dalekosežne neposredne posljedice u Europi i drugdje u zapadnom svijetu pri čemu je lako utvrditi uzročno-posljedičnu vezu između krize, njome potaknutih strahova od demografskih i društvenih promjena te političkih šokova izazvanih usponom desnog i nativističkog populizma, ali i ukazala na nasušnu potrebu pripreme i obrazovanja za život u jednome novom, interkulturnom svijetu koji se upravo rađa. Tim više što se već poznatim uzrocima takvih gibanja poput rata, političke represije ili siromaštva pridružuje i jedan koji je svakim danom sve vidljiviji – klimatske promjene. Upravo stoga nužno je razmotriti kakvo mjesto u tolikoj društvenoj preobrazbi zauzima i naš grad.

Postojeća slika koju u tome smislu nudi Split prema još uvijek važećim podacima s popisa stanovništva iz 2011. godine izrazito je dvosmislena. S jedne strane, lako je uočiti veliku znatnu homogenost njegova stanovništva – 96% žitelja hrvatske je narodnosti, dok tek nešto manja brojka od 86% ispovijeda katoličku vjeru. No, u isti mah u Splitu se mogu, makar i u tragovima, pronaći predstavnici svih 24 do sada priznatih nacionalnih manjina u Republici Hrvatskoj.

Ne smijemo zaboraviti ni golemi povijesni doprinos manjinskih zajednica poput židovske ili talijanske koje su stoljećima ulagale svoj trud u društveno tkivo Splita, uvelike ga učinivši onakvim gradom kakvim ga poznajemo danas. Potvrda je to tradicije kozmopolitizma i otvorenosti svojstvene mediteranskoj civilizaciji, čiji je i Split neotuđivi dio. Pogotovo način na koji je Split prigrlio protjerane španjolske Židove u 16. stoljeću, što svjedoči ne samo o njegovoj multikulturalnoj tradiciji, nego i o visoko moralnom karakteru čina pružanja utočišta progonjenima i prognanima.

Sada su ponovno nastupile takve prilike u kojima bi otkriće bogatog naslijeđa suživota trebalo predstavljati ne samo prednost, nego i nasušnu potrebu u pristupanju izazovima suvremenih masovnih migracija koje već sada ne zaobilaze ni našu sredinu.

Sve je to neodvojivo od zbivanja i tokova u Hrvatskoj kao neposrednom okviru kojemu pripada grad Split. Odraz koji je još uvijek aktualna izbjeglička kriza ostavila ovdje bio je neizbježan već i zbog same činjenice da Republika Hrvatska zauzima rubni – tako udaljen od središta, a u bitnome opet tako važan i osjetljiv – položaj kao najmlađa članica EU. Kako ističu Dean Ajduković, Dinka Čorkalo Biruški, Margareta Gregurović, Jelena Matić Bojić i Drago Župarić Iljić, konkretni znanstveni radovi o stavovima hrvatskih građana prema tražiteljima azila i dalje su oskudni, ali konzistentno iskazuju postojanje predrasuda i straha povezanih s njihovim sve masovnijim dolaskom u Hrvatsku.

Istraživanja javnog mnijenja pokazuju da hrvatski građani nakon Mađara imaju najnegativnije mišljenje o migrantima u čitavoj EU , pri čemu se kao neki od najvećih problema ističu strah od nepoznatog, mogući porast ksenofobije uslijed izostanka institucionalnog odgovora na incidente, postojanje straha od globalne prijetnje terorizma uz negativan medijski tretman pitanja izbjeglica i nedostatak informacija koje bi trebale pružiti za to zadužene relevantne institucije..

No kako se ovaj podatak može uskladiti s autentičnim hrvatskim povijesnim iskustvom koje je – ako se već razdoblja iz prošlosti kada je Hrvatska među ostalim bila i zemlja u koju se useljavalo čine suviše dalekima da bi se zadržala u živom sjećanju – dobro upamtilo vlastitu prognaničku nesreću 1990-ih? Da parafraziramo i prilagodimo zaključak bugarskog politologa i filozofa Ivana Krasteva, ljudi koji su tada tražili pribježište bili su etnički Hrvati, a današnji izbjeglice to nisu – očigledno je na djelu stav da solidarnost koju se smatralo nužnom za svoje ljude ne treba pružiti i drugima koji bježe od rata ili progona.

Tijekom Domovinskog rata prevladavajući odnos prema prognanicima – iako možda i nije bio sasvim lišen napetosti i poteškoća – ipak je u najbitnijem bio prožet duhom humanosti i uzajamnosti; današnji tražitelji azila pridošli iz nekih drugih zemalja ponajprije se u hrvatskom društvu susreću s državnom represijom te nepovjerenjem pa i strahom građana, o čemu su sve pisali i poznati svjetski mediji. Osim navedenog etičkog problema odnosa prema izbjeglicama, na red bez sumnje dolaze i sasvim praktična pitanja. Suočena s krajnje nepovoljnim demografskim gibanjima poput negativnog prirasta stanovništva i vlastitog iseljavanja, Hrvatska će u najbližoj budućnosti i sama morati uvidjeti nužnost prihvaćanja Drugih i suživota s njima, što je izazov koji se ne može izbjeći i zahtijeva odgovarajuću ozbiljnu pripremu. Sudbina razvijenih europskih društava u tom pogledu kuca i na naša vrata.

Kakva je uloga koju pri tome može odigrati i grad Split? Kao što smo već rekli, ponovno otkrivanje njegove multikulturne i interkulturne prošlosti dobrodošla je komparativna prednost. Uostalom, nije li i tisućljetna kulturna baština Splita dragocjen resurs koji se umjesto u čisto komercijalne svrhe može upotrijebiti i u interkulturnom dijalogu? Neprekinuta tradicija multikulturne sredine, koja iako potisnuta živi i danas, bez sumnnje predstavlja polazište u duhu kojeg se treba usmjeravati i današnji pristup problemu izbjeglica, tražitelja azila, ali i migranata općenito.

Razvijena kulturna i sportska infrastruktura kojom se Split s pravom ponosi pruža izvrsne mogućnosti za integraciju pridošlica. Isto vrijedi i za škole i druge obrazovne institucije, koje istovremeno trebaju domaće stanovništvo učiti suočavanju s izazovima suživota i od najmanjih nogu aktivno uključivati izbjegličku djecu u društvo u kojem su našli utočište.

Čak i istaknuta religioznost našeg društva predstavlja potencijal, a ne smetnju, jer se i ona može iskoristiti za izgradnju odnosa u duhu milosrđa i ljubavi prema bližnjemu umjesto nepovjerenja i straha. U svemu tome ključna je aktivna i odgovorna podrška lokalnih vlasti koja se treba okrenuti prihvaćanju i otvorenosti umjesto praksama odvraćanja – dakako, u suradnji s nevladinim organizacijama čiji je rad dragocjen upravo zato što se odvija na najnižoj i najizravnijoj razini na kojoj je učinak ujedno i najprimjetljiviji.

Polazeći od preduvjeta uspješne integracije kao što su uzajamna volja domaćina i pridošlica, stvaranje široke mreže suradnje, multidimenzionalna suradnja i senzibiliziranje javnosti, autorice Nikoleta Poljak i Lejla Šehić Relić ističu da je politika azila u nadležnosti nacionalne razine dok lokalna samouprava može stvoriti vlastitu politiku integracije. Njezino polazište izrada je lokalne strategije integracije u suradnji javnog, privatnog i civilnog sektora kojom su jasno definirani vizija i strateški ciljevi, mjere, aktivnosti i njihovi nositelji, mjerljivi pokazatelji te vremenski i financijski okvir.

"Misli globalno, djeluj lokalno" možda je samo jedan stari klišej, ali nikada ne smijemo zaboraviti da su svi naši lokalni napori upravo oni kamenčići iz kojih se stvara ne samo nacionalni, nego i opći europski mozaik organizirane humane i solidarne politike prema izbjeglicama i tražiteljima azila. Naposljetku, ne smijemo zaboraviti da će zadaća kulturne integracije s kojom ćemo se neminovno susresti biti i naša pojedinačna ljudska obveza koja iziskuje ustrajni sitni rad u običnoj svakodnevici. A baš je to razina koja čini razliku i na kojoj se uspjeh ili neuspjeh kulturne integracije najbolje i najjasnije održava.

Da zaključimo: danas se sasvim sigurno suočavamo sa svijetom u kojem naša baština, naša kultura i naš jezik više neće biti xamo i isključivo "naši". No umjesto uskogrudnog povlačenja u pesimizam, nostalgiju i zatvorene nacionalne ili lokalne okvire upravo u tome trebamo vidjeti šansu za razvitak pa i ponos. Naša je obveza i kao pojedinaca i kao društva u cjelini da pitanju kulturne integracije pristupimo upravo u tome duhu. Naposljetku, na kocki je otvorenost našeg društva, a ona bez nade, optimizma i samopouzdanja ne može uspjeti. Zato je međuodnos nas i Drugih upravo ona točka u kojoj se mogu potvrditi i izraziti najbolje osobine obiju strana ili u slučaju neuspjeha neslavno slomiti i propasti. Naša je odgovornost u tome sasvim jasna.

Autor: Duje Jakovčević, mag. hist., mag. hist. art.

Izvori: 

• Popis stanovništva, kućanstava i stanova 2011. Stanovništvo prema državljanstvu, narodnosti, vjeri i materinskom jeziku [online] (https://www.dzs.hr/Hrv_Eng/publication/2012/SI-1469.pdf – pristupljeno 13.V.2021.], 48-49.
• Duško KEČKEMET, Židovi u povijesti Splita (Split: Jevrejska općina, 1971.)
• Enzo BETTIZA, Egzil (Split: Marjan tisak, 1997.)
• Dean AJDUKOVIĆ, Dina ČORKALO BIRUŠKI, Margareta GREGUROVIĆ, Jelena MATIĆ BOJIĆ, Drago ŽUPARIĆ ILJIĆ, Challenges of Integrating Refugees into Croatian Society: Attitudes of Citizens and Readiness of Local Communities (Zagreb: Ured za ljudska prava i prava nacionalnih manjina, 2019.)
• https://www.gzeromedia.com/the-graphic-truth-where-do-europeans-welcome-migrants-most 
• Petra JURLINA, Tea VIDOVIĆ, The Wages of Fear: Attitudes Towards Refugees and Migrants in Croatia (Varšava: Foundation Institute of Public Affairs)
• Ivan KRASTEV, Što nakon Europe? (Zagreb: TIM Press, 2019)
• https://www.dw.com/hr/me%C4%91unarodni-mediji-hrvatska-ilegalno-protjeruje-migrante-u-bih/a-58026328
• Nikoleta POLJAK, Lejla ŠEHIĆ RELIĆ, "Integracija državljana trećih zemalja: Priručnik za predstavnike jedinica lokalne samouprave" (Zagreb: Ured za ljudska prava i prava nacionalnih manjina Vlade Republike Hrvatske, 2021.)