Sidebar Menu
ZAGREB, Hrvatska – Wissam promatra svoga sina kako se igra u pješčaniku ispred njihova stana. U obližnjem stanu, Ali se priprema za razgovor za posao. Ove dvije iračke izbjeglice izgubile su nadu nakon što ih je Austrija vratila nazad u Hrvatsku, no sada su se skrasili u Zagrebu, te im se vjera u budućnost polako počela vraćati. Autorica: Helen Womack
Wissam Al-Obaidi (36), i Ali Hussein Abalsad (27) vraćeni su u Hrvatsku u skladu s Dublinskim sporazumom koji određuje kriterije za donošenje odluke o tome koja je država EU-a odgovorna za razmatranje zahtjeva tražitelja azila. U njihovom slučaju je, s pravnog gledišta, Hrvatska bila određena kao ta država.
„Bio je to strašan udarac kada su me vratili natrag,“ kaže Ali. „Bio sam utučen, ne samo zbog sebe, već i zbog moje obitelji koja je čekala u Iraku. Trudio sam se naučiti njemački, a sada sam morao početi učiti hrvatski.“
„Samo sam želio sigurno mjesto za svoju obitelj,“ kaže Wissam. „Nije to morala biti ni Austrija niti Njemačka. Gledajući unazad, mislim da sam trebao odmah zatražiti azil u Hrvatskoj.“
Hrvatska, još uvijek u procesu oporavka od ratova koji su se vodili na području bivše Jugoslavije 90-ih godina prošlog stoljeća, zbog kojih se morala nositi s izbjeglicama iz regije, našla se u središtu nove krize 2015. i 2016. godine, kada je 650.000 tražitelja azila s Bliskog Istoka i iz drugih zemalja prešlo granicu kod Tovarnika.
Od tada Hrvatska igra svoju ulogu i prihvaća kvote izbjeglica iz programa preseljenja i premještanja koje određuje EU, te razmatra zahtjeve za azil ostalih izbjeglica, iako im više ne dozvoljava prelazak preko svog teritorija na putu prema drugim odredištima.
Osobama kojima je odobren azil vlada daje socijalnu pomoć te stan na korištenje bez naknade u trajanju od dvije godine. Do nedavno Hrvatska nije imala organiziran tečaj jezika za izbjeglice, no Ministarstvo obrazovanja najavilo je da namjerava riješiti taj problem.
„Sustav integracije nije potpuno institucionaliziran,“ izjavio je Giuseppe Di Caro, predstavnik UNHCR-a (UN-ove Agencije za izbjeglice) za Hrvatsku, „ali imam dobar osjećaj u vezi s time. Hrvatska je zemlja bez stresa koja ima visoku razinu kvalitete života.“
„To se više puta dogodilo. Držali su me na nišanu i spalili mi kuću.“
Wissam i Ali prošli su kroz opasne situacije, izdržali odvojenost od svojih obitelji i razočaranja, sve dok nisu pronašli relativan mir u Hrvatskoj.
Wissam je radio kao taksist i frizer u Bagdadu, dok je Ali, iz pokrajine Babil (Babylon), bio vozač kamiona, što je jedno od najopasnijih zanimanja za civile. Obojica su rekli kako su se stalno osjećali ugroženima zbog sektaškog nasilja.
Kada bi dostavljao robu od grada do grada, Alija su zaustavljale različite paravojne skupine koje bi iznuđivale novac, krale njegov teret i prijetile mu smrću. „To se više puta dogodilo“ kaže. „Držali su me na nišanu i spalili mi kuću.“
U očaju su oba muškarca napustila svoje žene i djecu te krenula putem izbjeglica. „Kao prvo,“ kaže Wissam, „nisam si mogao priuštiti da odemo svi zajedno, a kao drugo, nisam htio izložiti svoju obitelj opasnom prelasku mora u gumenom čamcu.“
Wissamu je uzet otisak prsta kada je ušao u Hrvatsku u rujnu 2015. godine, no uspio je doći u Austriju, gdje je proveo sedam mjeseci u Prihvatnom centru Erdberg u Beču.
„Volontirao sam popravljajući cijevi i prozore te sam počeo učiti njemački,“ kaže.
Vijest da će biti poslan natrag u Hrvatsku skoro ga je slomila.
„Najprije sam dobio odbijenicu poštom,“ kaže. „Razgovarao sam s odvjetnikom i uložio žalbu. Prije no što je žalba uopće razmotrena, jednog jutra u šest pojavila se policija. Zaplijenili su moje mobilne uređaje i stavili mi lisice. Nisu došli samo zbog mene. I mnogi drugi su tada bili uhićeni.“
Ali iznosi sličnu priču o ranojutarnjoj policijskoj raciji koja ih je šokirala. Nakon 11 mjeseci provedenih u Beču, počeo se emocionalno vezati za Austriju. Jedna austrijska obitelj ga je čak i „posvojila“.
Obojica su iz pritvora odvedena u zračnu luku. U međuvremenu, njihove obitelji u Iraku nisu znale ništa jer Wissam i Ali nisu mogli s njima kontaktirati.
„Ispalo je da sam u Austriji toliko dugo čekao ni za što. Sada sam trebao početi sve ispočetka.“
U zagrebačkoj zračnoj luci Wissam se bojao da će opet biti zadržan i da će ga poslati natrag u Irak, no umjesto toga, odveden je u Prihvatni centar Porin.
„Bilo je jednako dobro kao u hotelu,“ kaže, „no bio sam potišten. Samo sam sjedio u svojoj sobi i jedino sam izlazio na obroke. Bio sam strašno umoran. Ispalo je da sam u Austriji toliko dugo čekao ni za što. Sada sam trebao početi sve ispočetka.“
„Međutim, nakon nekoliko dana, došla je policija i rekla: „imate razgovor“. Nakon 15 dana, pozvan sam i na drugi razgovor. Bio je to prvi korak prema ponovnom buđenju nade u meni.“
Obojici je odobren azil u Hrvatskoj. „Kada sam bio u pritvoru u Austriji, želio sam umrijeti,“ kaže Ali. „Ovdje u Hrvatskoj ponovno sam počeo vjerovati u nešto. Zahvalan sam hrvatskoj Vladi.“
Nakon što im je odobren službeni status izbjeglice, njihove obitelji su ispunile uvjete za postupak ponovnog spajanja obitelji.
U Bagdadu je Wissamova supruga Shaemaa, učiteljica tjelesnog, počela spremati sebe i svoja dva sina, Ahmeda (7) i Yousifa (4), za put. Obitelj je avionom preko Kaira i Istanbula doputovala u Zagreb u siječnju 2017. godine.
Shaemaa pohađa satove hrvatskog jezika koje vodi Crveni križ, a sinovi idu u školu i vrtić. Wissam ima posao u autopraonici i s ponosom donosi kući plaću.
Ali će možda još neko vrijeme čekati ponovni sastanak sa svojom ženom i trogodišnjim sinom. Nijedna vlada ne želi obitelji platiti putne troškove pa Wissam mora hitno pronaći posao. Razgovori za posao u tvornici sladoleda i na gradilištu bili su uzaludni, no on se nada da će njegov nedavni pokušaj da se zaposli u samoposluzi biti uspješan.
„Treća sreća, inshallah (ako Bog da),“ kaže.
Izvor: http://www.unhcr.org/news/stories/2017/5/5922f6064/refugees-sent-austria-find-new-hope-croatia.html