Sport kao alat za uspješnu integraciju

Sport - pojam koji ponajprije razumijemo kao tjelesnu aktivnost radi natjecanja, održavanja zdravlja ili zabave, čime se podjednako mogu baviti amateri i profesionalci - ljudska je aktivnost prisutna od samih početaka poznate povijesti. Danas je posebno važna njegova masovna dimenzija, bilo u smislu pasivne gledateljske zabave bilo aktivnog bavljenja sportom, koja ga čini neizostavnim dijelom kulture suvremenog društva. S obzirom na takvu društvenu ulogu i univerzalnost sporta kao vida ljudske djelatnosti koju se u različitim oblicima može pronaći u svim ljudskim društvima diljem svijeta, možemo se zapitati kakve mogućnosti pruža sport za društvenu integraciju osoba pod međunarodnom zaštitom u Republici Hrvatskoj i kakva su bila dosadašnja iskustva na tom tragu.

Potencijali sporta u društvenoj integraciji izbjeglica prepoznati su i na najvišoj svjetskoj razini, gdje su na Olimpijskim igrama 2016. u Rio de Janeiru i 2020./2021. u Tokiju nastupili i izbjeglički olimpijski timovi. Zasigurno najpoznatiji dosadašnji primjer u Hrvatskoj u tom smislu sudjelovanje je sudjelovanje momčadi tražitelja međunarodne zaštite „Croatian Red Cross All Star“ na poznatom dvoranskom malonogometnom turniru Kutija šibica, koje se provodi još od 2017. godine. Ono što baš nogomet čini posebno pogodnim sredstvom društvene integracije jesu njegova globalna popularnost, ali i prepoznatljivost hrvatskih nogometnih zvijezda koje nastupaju u vodećim europskim klubovima i svjetski uspjesi nogometne reprezentacije koji su u današnjem globaliziranom društvu bili popraćeni u svakom kutku kugle zemaljske. Makar su rezultati navedene momčadi do sada nažalost izostali, ona svakako predstavlja ideju koja zavrijeđuje daljnju razradu i promociju, prije svega uključivanjem i sudjelovanjem i na drugim malonogometnim turnirima diljem Republike Hrvatske na kojima se za time pruži prilika. Ipak, treba imati na umu da natjecanja i prilike za nastup momčadi moraju biti pažljivo i mudro odabrana kako bi se osiguralo da ona bude dočekana prihvaćanjem i dobrodošlicom, a ne neprijateljstvom pa čak i ksenofobijom. Naime, osim svoje plemenite i humane sport ima i jednu mračnu stranu, a upravo je na nama kao na domaćinima da njima razborito upravljamo i kanaliziramo ih kako bi od sporta stekli najveću moguću korist za integraciju ranjivih skupina u hrvatsko društvo.

Kada je riječ o korištenju nogometa za društvenu integraciju osoba pod međunarodnom zaštitom u Republiku Hrvatsku, najcjelovitiji i najrazrađeniji primjer neosporno pruža nogometni klub Zagreb 041. Klub su 2014. godine osnovali navijači NK Zagreb iz prosvjeda prema samovoljnom načinu upravljanja njihovim klubom i, općenito, u znak protivljenja suvremenom nogometu koji je isključivo vođen komercijalnim i financijskim interesima. NK Zagreb 041 natječe se u nižim zagrebačkim ligama, a nastupa na igralištu u četvrti Dugave gdje je smješteno i prihvatilište za tražitelje azila Porin – što kao da obje strane čini prirodno upućenima jedni na druge. Tako se NK Zagreb 041 isprofilirao kao klub koji aktivno radi s izbjeglicama koje u njemu treniraju nogomet, dok su barem jedan igrač i trener dobili azil u Republici Hrvatskoj. Duh suradnje, otvorenosti i dobre volje prisutan je ne samo na terenu nego i na tribinama, gdje nekoliko desetaka do par stotina gledatelja – i domicilnog stanovništva i tražitelja azila – zajednički bodri svoj klub. S obzirom na takvu izgradnju društvenih veza s „domaćim dečkima“ koja je pokazala kako nogometni klub može biti mjesto u kojem se trener ili igrač osjeća ravnopravan s drugima, istraživačica Rahela Jurković zaključuje kako je na primjeru NK Zagreb 041 uspješno osporena teza da je povezivanje lokalnog stanovništva i imigranata kroz sport upitno. Uzevši u obzir pozitivno i uspješno iskustvo iz zagrebačkih Dugava, bilo bi preporučljivo da se takav primjer poduzme i u drugim nogometnim klubovima sličnog ranga drugdje u Hrvatskoj, a da veliki profesionalni klubovi u kojima amaterski sportaši i entuzijasti ne mogu tako lako pronaći svoje mjesto istom cilju pripomognu barem snažnim simboličkim porukama i gestama u prilog integracije.

Važno je spomenuti i neke pozitivne primjere koji proistječu ne samo iz aktivnog bavljenja sportom, nego već i iz sporta kao pasivne gledateljske zabave. Tako je Hrvatski crveni križ u više navrata organizirao odlaske tražitelja azila iz prihvatilišta u Zagrebu i Kutini na utakmice NK Dinamo na stadionu u Maksimiru. Zaista, u modernom društvu teško da ima jasnije i uspjelije naznake uspjeha integracije od navijanja za lokalnu sportsku momčad koja je svugdje srasla s identitetom sredine kojoj pripada. Takve se aktivnosti prema potrebi lako može organizirati i u dogovoru s drugim nogometnim klubovima u Hrvatskoj, od kojih se neki s punim pravom ponose navijačkom atmosferom na svojim stadionima – a sudjelovanje u njoj bilo bi bez sumnje nezaboravno iskustvo i za tražitelje azila. Dakako, pri tome je nužno osigurati punu suradnju i podršku nogometnih klubova i navijačkih koji bi bili voljni na svojim tribinama dočekati tražitelje azila i izbjeglice kako bi navijanje proteklo u fair play ozračju, bez rasizma čije žrtve mogu biti upravo oni kojima se kroz ovakvu aktivnost nastoji olakšati društvena integracija. Naime, čak i u inače vrlo pozitivnom primjeru NK Zagreb 041 bilo je rijetkih primjera pojedinih navijača koji su se negativno odredili prema društvenoj ulozi njihova kluba – pri čemu je kod njih riječ o navijačkoj skupini koju se tradicionalno u javnosti percipira kao lijevu i antifašističku. Više nego igdje drugdje upravo na ovom primjeru ne smijemo smetnuti s uma kako je društvena integracija dvosmjeran proces u koji svoj napor trebaju uložiti obje uključene strane – kako pridošlice, tako i domicilno stanovništvo.

Osim nogometa, vrlo važnu ulogu može odigrati i plivanje, pogotovu u našem gradu koji ima ne samo izravan pristup moru nego i izvrsnu infrastrukturu za vodene sportove. U tom smislu možemo istaknuti primjer Isusovačke službe za izbjeglice koja je u prihvatilištu za tražitelje azila u Zagrebu za njegove korisnice organizirala izlet u Opatiju gdje su se one mogle okušati u plivanju, a za mnoge od njih to je bio prvi put da su vidjele plažu te muškarce i žene u kupaćim kostimima neopterećene jedni drugima i vlastitim izgledom. Ono što plivanje prema tome čini posebno korisnim je ne samo njegova vrijednost kao sporta u promociji zdravih životnih navika, nego i prostora drugačijih i otvorenijih društvenih normi koje azilanti trebaju prihvatiti dolaskom u novu društvenu sredinu.

Autor: Duje Jakovčević, mag. hist., mag. hist. art.

Izvori:

Rahela JURKOVIĆ, „Migranti i sport: nogomet kao prostor integracije izbjeglica u Hrvatskoj“ u: Glasnik Etnografskog instituta SANU LXV (3), str. 477-491.
Izvješće o provedbi mjera iz Akcijskog plana za integraciju osoba kojima je odobrena međunarodna zaštita za razdoblje od 2017. do 2019. godine za 2019. godinu, str.
https://hjp.znanje.hr/index.php?show=search_by_id&id=d1xjXBc%3D&keyword=sport – pristupljeno 3. rujna 2021.
https://olympics.com/ioc/refugee-olympic-team
https://www.hck.hr/novosti/iznenadjenje-godine-croatian-red-cross-all-star-na-turniru-kutija-sibica/5676
https://www.hck.hr/novosti/trazitelji-azila-na-jos-jednoj-utakmici-dinama-u-ligi-prvaka/10098

Naš kontakt

Imate li pitanje za nas?
Slobodno nazovite!

(021) 329-130

Sinjska 7, 21 000 Split

info@irh.hr