Željko Puhovski/CROPIX

Nije dugo čekao, podnio je zahtjev za azil i počeo učiti jezik. Potom je 10. srpnja i u Zagrebu prošao novi šok: “Nisu mi dali azil. Dobio sam odbijenicu, na temelju članka 41 Zakona o sigurnosnim provjerama, kažu da sam, možda, opasan…” tiho i danas, gotovo mjesec i pol nakon što mu je priopćena odluka, vidno potreseno kazuje.

“Plakao sam k’o kiša, rekao sam službeniku da to nije ljudski, da ne razumiju kako izgleda moj život. Kad bi bar taj netko, tko donosi odluku, samo na par sati stao u moje cipele, da vidi kako je ovako živjeti, bez jasne budućnosti.

U životu je htio postati inženjer elektrotehnike, rat u Iraku učinio je da mu je školovanje prekinuto. Od kuće je krenuo sa 17, uz odobravanje roditelja koji su vidjeli da u Mosulu nema života, a sami s mlađom djecom tada nisu mogli krenuti na put.

Danas je vrlo fokusiran na učenje hrvatskog. “Jedino što želim jest prilika da ostanem u Hrvatskoj, jedan sam od onih visokomotiviranih ljudi kojima nije teško učiti i raditi. Jako mi je bitno dobiti priliku završiti srednju školu, položiti maturu. Sad, nakon svega, elektrotehnika mi se čini daleka. Volio bih postati frizer.”

Zadnji je put u kontaktu sa svojima bio prije deset mjeseci. “Ne znam gdje je obitelj, jesu li još tamo. Prije smo se čuli dva puta mjesečno. Linije su prekinute, jedino znam da je kuća srušena, dobio sam slike… ali ne znam što je s mojima.” Njegova je sestra, priča sjetno, sad djevojka od 18 godina, a braća imaju 16, 14 i 13. “Puno je ljudi iz Mosula kojima se ne zna sudbina, moji su jedni od mnogih…

Od ljudi u Hrvatskoj, kaže, uglavnom je doživio dobro. “Ovdje te ljudi poštuju, ovdje su ljudi - ljudski.” Priča kako se nedavno bio izgubio u Zagrebu, išao je u posjet prijatelju, ali našao se u sasvim drugom dijelu grada. Zbunjen, obratio se starici koja nije znala engleski, pa se morao poslužiti svojim hrvatskim.

“Bila je tako iznenađena da mogu komunicirati na hrvatskom, to je se dojmilo, pozvala je taksi i odvezla me do adrese na koju sam išao, pritom nije dala da išta platim. Iskreno mi je poželjela da uspijem, da ostanem u Zagrebu i dobronamjerno mi poručila da samo nastavim učiti i da se ne predam. To je jedna od onih gesta stranca”, priča, “koja čovjeku jako podigne motivaciju.”

Puno vremena provodi šećući. To mu, kaže, daje prostor za razmišljanje. Ovo je ljeto volontirao na Tabor Film Festivalu. “Ponekad mi u san dođe majka. Volim je jako i znam da ona jako voli mene. Sanjam i o ostalima, ali posebno o mami…”

“Moj san je dobiti pozitivan status, želim van odavde iz Porina, ovdje je teško, želim u školu, naći posao, raditi, živjeti normalno.”

Izvor: jutarnji.hr

21-godišnji Ahmad Adil iz Mosula je 11 mjeseci u Hrvatskoj. “U početku sam bio loše, jako loše, jer tamo sam već bio izgradio kakav-takav život, ali nakon prvog šoka rekao sam sebi da je Hrvatska sigurna i mirna zemlja i da ovdje, budem li puno radio, mogu imati dobar život.”

Imate li pitanje za nas?
Slobodno nazovite!

(021) 329-130

Sinjska 7, 21 000 Split, Hrvatska.

info@irh.hr

Prijava na newsletter

Primajte nove članke